Ovo bih razmišljanje htjela započeti citatom s. Elvire, koju mladi zajednice vole nazivati svojom drugom majkom: “Svaki ovisnik je jedan divni biser koji je upao u blato, i dovoljno ga je uzeti u ruku i obrisati da bi ponovno bio sjajan.”

Ove riječi zapravo sadrže bit djelovanja Zajednice “Cenacolo”, koju je 1983. godine u gradu Saluzzu u Italiji utemeljila upravo s. Elvira. Zajednica je to mladića, uglavnom bivših ovisnika o drogama, koji su, nakon malodušnog posrtanja i “pada u blato”, odlučili napraviti veliki korak koji će iz temelja izmijeniti njihov život. Taj veliki korak jest pristupanje Zajednici u kojoj, za razliku od “vanjskog svijeta”, nema cigareta, alkohola, televizije i raznih drugih poroka, kojima se čovjek teško može oduprijeti.

Mnogi na sam spomen ovisnosti i ovisnika odmahuju rukom i misle kako je to nešto što se njih apsolutno ne tiče. Drugi pak ovisnike svrstavaju u ljude koji su na margini društva i kojih se treba čuvati i kloniti budući da su skloni krađama i kriminalu. No, s. Elvira je ovisnicima pristupila na potpuno drugačiji način, što potvrđuju njene navedene riječi, te je s vjerom u Boga i Njegovu pomoć uspjela ostvariti svoju, možemo slobodno reći, misionarsku želju osnivanja Zajednice koja će se iz Italije s vremenom proširiti po čitavom svijetu, pa tako i po Hrvatskoj. Kod nas je prva kuća osnovana u Međugorju u Hercegovini, nakon čega je uslijedilo i otvaranje drugih kuća i to u Ugljanima kraj Splita, u Biogradu, u Lovrečini kod Vrbovca te u Varaždinu.

U nedjelju, 28. studenog o.g. naša je župa bila bogatija za još tri člana, koji su nam, na njima svojstven način posvjedoč ili Krista i pokazali nam kako se ostvaruju Isusove riječi: “ Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima. Ja nisam došao da pozovem na obraćenje pravednike, nego grešnike.” (Lk 5, 31-32)

Istina, često se pitam postoje li na ovom svijetu pravednici i ne treba li možda svima nama liječnik, jer, čini mi se, svatko od nas ima nešto što bi trebalo izliječiti. Najbolji liječnik za svakog od nas je upravo Isus. S tim su se složili i Nedjeljko, Slavomir i Marko, koji su nas tog prohladnog nedjeljnog popodneva i posjetili. Ovi mladići govorili su nam o svojem životu, prije i nakon ulaska u Zajednicu. U svakom od tih mladića Bog je učinio čudo, jer – mnogima je teško povjerovati kako se iz samoga dna, iz tame života može doći do svjetla.

Upravo tim riječima, osvrnuo se na svoj život dvadesetpetogodišnji Nedjeljko iz Splita, koji je priznao: “Bio sam rob ovisnosti, živio sam u tami. Na dolazak u Zajednicu prisilili su me roditelji koji su mi rekli da moram izabrati ili život na ulici ili život u Zajednici. Naravno, najprije sam izabrao ulicu, no – nakon par dana i noći provedenih i (ne)prospavanih na ulici, nisam više mogao dalje. Jedino rješenje, jedini izlaz iz ove situacije bila je Zajednica.”

Niti Nedjeljku, kao ni ostalim mladićima koji se, pristupanjem Zajednici, nađu u potpuno drugačijem okruženju, među nasmijanim licima i vedrim pogledima, često i prijatelja i poznanika s ulice, u početku nije lako. Zato svaki mladić dobije svog “anđela čuvara” koji s njim provodi 24 sata dnevno. Taj “anđeo čuvar” jest mladić koji je već prošao sve ono kroz što prolazi onaj kojega čuva. U tom se “anđelu čuvaru” skriva i psiholog i psihijatar – on, dakle, zamjenjuje svakog doktora.

Iako bi svatko od nas htio pomoći ovisniku, praksa pokazuje da ovisniku najviše može pomoći izliječeni ovisnik, jer – on najbolje zna kako, na koji način pristupiti ovisniku i kako mu pomoći. Naravno, ono što je najbitnije jest čvrsta vjera, vjera u Krista, vjera u izlječenje.

Tridesetčetverogodišnji Slavomir iz Šibenika 17 je godina živio u tami. Proživio je teško djetinjstvo. Naime, u sedmoj je godini doživio rastavu roditelja, te je zapravo bio prepušten sam sebi, budući da je živio kod bake. Iako je baka brinula o njemu i željela mu sve najbolje, nitko mu nije mogao nadomjestiti ljubav i pažnju roditelja.

Marko iz Splita je, kao i Slavomir, dugo bio u tami – petnaestak godina, te za svoj izlazak iz zla zahvaljuje Bogu i dobrim ljudima koji su ga okruživali i željeli mu pomoći.

Nedjeljko, Slavomir i Marko nedvojbeno su se složili u tome da su saznali što znači biti i imati prijatelja tek ulaskom u Zajednicu, jer, kažu – “na ulici nema pravog prijatelja, svatko gleda samo kako će doći do droge.”

Ulazak u Zajednicu odraz je krajnjeg očaja u kojem se ovisnik nalazi. Kao što mladići kažu, niti jedan ovisnik ne želi priznati ni sebi ni drugima da je on ovisnik, uvijek misli kako ima i gorih i da on nikad neće postati takav. Život u laži slijedeća je karakteristika ovisnika, koji se vrlo domišljato i spretno služe lažima, kako bi zavarali roditelje, okolinu, ali i sebe same, samo da bi došli do željenog cilja.

Roditelji su, naravno, najvažnije osobe u odgoju djeteta. No, koliko god se neki roditelji trudili pružiti svojoj djeci mnogo, osobito materijalna dobra, oni, u silnoj zaokupljenosti poslom i u trci za materijalnim dobrima, ne stignu pružiti djeci toliko potrebnu ljubav i pažnju, te dragocjeno vrijeme koje će im kasnije u životu biti velika podrška i oslonac. Ne želim, naravno, optuživati roditelje, ali mislim da bi prvenstveno oni trebali uvijek imati na umu kako nije sve u materijalnim dobrima koja su prolazna i koja se lako mogu izgubiti i zaboraviti, ali postoje ona dobra koja će nam, pružimo li ih djeci, i te kako biti vraćena. Roditelji, na žalost, često djecu “kupuju” novcem, a ne vide da ih time zapravo upropaštavaju. Ove riječi potvrdio je i Nedjeljko, koji je rekao da bi za njega bilo bolje da roditelji nisu odmah skakali na sve što je on poželio. Također želim istaknuti da je ove riječi potvrdio i otac jednog ovisnika, koji nam je posvjedočio kako je svome sinu jedincu želio osigurati dobru materijalnu podlogu za budućnost, što mu se, na žalost, obilo o glavu.

Gospođa Vera Mrkša, majka je sedamnaestogodišnjeg Vedrana, s kojim su problemi počeli kad je 1993. godine umro suprug gospođe Vere, Vedranov otac. I sama skrhana boli zbog smrti supruga, gospođa Vera u početku nije primjećivala da se s Vedranom nešto događa. No, nestajanjem predmeta u kući, shvatila je o čemu je riječ. Ono što je u ovom slučaju dobro jest to što je gospođa Vera odmah intervenirala te je Vedran vrlo mlad ušao u Zajednicu i time se spasio.

Ono na što se stavlja najveći naglasak u Zajednici “Cenacolo” jest molitva. Mladići naglašavaju kako prije ulaska u Zajednicu nisu mogli ni zamisliti da će jednog dana moliti tri krunice dnevno; štoviše, o ljudima koji su molili i odlazili u crkvu nisu lijepo govorili iako su u dubini duše htjeli biti poput njih i vjerovati. Bogu hvala, ovi su mladići, kao i svi ostali koji se nalaze u Zajednici, na putu prema izliječenju. No, što je sa svima onima koji će tek posegnuti za drogom ili su već duboko upali u to blato, a mi to jednostavno ne želimo vidjeti.

Mladići koji su izliječeni, svima bi nam trebali biti primjer kako se, uz puno žrtve, rada, odricanja i prvenstveno molitve, put spasenja može naći. Na nama je hoćemo li ruku koja nas do spasenja vodi prihvatiti.