U Rimu nitko nije istraživao dalje od Isusove smrti. Smatrali su da s njegovom smrću umire i njegova, kako su oni to zvali, sekta. U Kristovoj Crkvi, stalno se povećava broj vjernika. Da bi u zajednici uveli red, apostoli su izabrali 7 đakona: Stjepana, Filipa, Prokora, Nikanora, Timona, Parmena i Nikolu.

Stjepanovo ime – Stephanos označava da potječe iz velikih helenističkih gradova, gdje je kršćanstvo počelo puštati korijenje. Nije se zadovoljavao samo administrativnim poslovima, već su ga viđali kako propovijeda u hramskom predvorju, po uglovima ulica, gdje njegovo govorništvo brzo dolazi do izražaja.

Stjepan propovijeda Isusov nauk, koristeći najrevolucionarnije izreke: “Ne meće se novo vino u stare mješine, ne stavlja se novo platno na staru tuniku.” Igrom slučaja Poncije Pilat nije bio tad u Antiohiji te je bio pogodan trenutak da se osudi i pogubi čovjek, jer je inače bilo nemoguće izvršiti kaznu bez rimskog autoriteta.

Osudili su ga izvan grada, Stjepan moli za svoje progonitelje i mučitelje. Šapće ekstatičnim glasom: “Vidim nebesa otvorena i Sina čovječjega gdje stoji s desne strane Boga!” Nije se bunio ni protestirao protiv osude svojih mučitelja. Njegovu pogubljenju bio je prisutan i mladi student religioznih znanosti, rodom iz Tarza u Ciciliji, a zvao se Savao.

Mržnja koja je dovela do smrti svetog Stjepana je rasla. 42.godine Herod Agripa pogubi Jakova starije, zatvori Petra, poglavicu Dvanaestorice, zatim sveti Jakov mlađi biva bačen s vrha hrama i zasut kamenjem 62.godine.

Zbog toga se kršćani razilaze po selima Judeje, Samariji, Siriji i Cipru. Najviše ih dolazi u Antiohiju, koja postaje životni centar prve Crkve. Iz ovog grada počinje kršćanstvo osvajati helenski, a kasnije i rimski svijet.