Bijaše to godine 1862. Djelo sv. Ivana Don Bosca u Torinu nalazilo se u velikom uzletu i izvanrednom uspjehu. Na početku mjeseca veljače, njegovi suradnici najedanput opaziše kako njihov utemeljitelj naglo propada u pogledu zdravlja. Izgledao je blijed, zastrašen, preumoran, pa se vidjelo da mu je potreban odmor. Nakon što ga upitaše subraća što je to s njim da tako vidno propada, svetac im iznese uzrok svoje nevolje:

- Vrlo sam izmrcvaren, jer ne mogu zaspati. Četiri, pet noći nikako zaspati...

- Rekoše mi suradnici: Nemojte previše raditi po noći nego spavajte...

- Nije do mene što ne mogu zaspati, nego tu je netko koji mi ne da zaspati protiv moje volje.

Na traženje suradnika, Don Bosco im povjeri, kako je svake noći već punih sedam dana njegova soba poprište prave borbe. Zloduh je došao mučiti Don Bosca i ne da mu zaspati. Tek što bi zadrijemao, naglo ga je zaglušio neki grmeći glas. Nastao bi jaki vjetar, pustošio po sobi, tresao bi Don Bosca, razbacao bi knjige i papire.

Tih dana Don Bosco bijaše zaokupljen, ispravljajući netočnosti u jednoj popularnoj knjizi o Đavlu, pod naslovom “Snaga Tame”. Ali to ne bijaše sve. U nekim noćima, tek što bi Don Bosco pokušao zaspati, naglo bi se probudio i opazio bi na vratima svoje sobe strašnu spodobu koja bi se približavala k njegovom krevetu.

Događalo se, također, da u punom snu nevidljiva ruka miče pokrivač s njegova kreveta.

Suosjećajući sa svecem, jedan od subraće Angelo Savio, predloži mu da spava u susjednoj sobi blizu njegove. U slučaju nevolje, on bi ustao i došao u njegovu drugu sobu. Sljedeće noći u ponoć mladi Salezijanac najedanput bî probuđen zbog velike buke i vike, kakvu nikad prije nije čuo. Prestrašen, dade se u bijeg, “iako bijaše čovjek vrlo hrabar”.

Nakon nekoliko tjedana, sotonski napadaji na Don Bosca prestadoše. Don Bosco piše svojim prijateljima:

- Vjerujte mi, da mi je netko pripovijedao sve što sam vidio i čuo, sigurno ne bih povjerovao.

Iznoseći pred mladima strašne događaje koje je preživio, jedan ga dječak prekine riječima:

- Ja se ne bojim Đavla!

- Šuti - reče mu svetac potresenim glasom - Ne govori tako! Ti ne znaš što Đavao može učiniti, ako mu Bog dopusti!

- Da, ako bih ja vidio Đavla, ja bih ga zgrabio za vrat...

- Ne govori ludosti, moj dragi. Ti bi umro od straha kad bi ugledao Sotonu.

- Ali, kad bih se ja prekrižio?!

- To bi bilo od koristi, ali samo za jedan čas...

- Pa kako ste ga Vi, Don Bosco, tjerali od sebe?

Don Bosco mu nije na to ništa odgovorio, nego mu je rekao: