K svetom Vinku Fererskome došla je neka žena. Gorko se tužila na svog muža da je grub i mrzovoljan i da ona više nije u stanju s njim izdržati. Sveti Vinko bi stvarno trebao imati nešto po čemu bi se ponovno vratio mir u njezinu kuću.
“Pođi u naš samostan”, rekao joj je svetac, “i kaži bratu na vratima da ti dade nešto vode iz samostanskog bunara. Kad tvoj muž dođe kući, uzmi gutljaj te vode, ali je pažljivo zadrži u ustima. Tad ćeš doživjeti veliko čudo!”

Žena je vjerno učinila što joj je Božji čovjek rekao. Kad joj se muž vratio kući ponovno je počeo pokazivati zlovolju i nestrpljenje prema ženi. A ona brzo uzme jedan gutljaj te tajnovite vode i stisne usta da bi mogla vodu zadržati. Stvarno! Muž je uskoro posve zašutio pa je tog dana oluja u kući izbjegnuta.

Žena je više puta iskušala ljekovitost te vode i svaki se put dogodilo čudo s jednakim uspjehom! Otada je njezin muž postao kao preobražen, ponovno je s njom ljubazno razgovarao i hvalio njezinu blagost i strpljivost.
I žena, presretna zbog obraćenja i promjene svoga muža, požuri svecu da ga izvijesti o uspjehu njegova lijeka.

Sveti Vinko sa smiješkom odvrati: “Kćeri moja! Nije voda koju sam ti dao iz samostanskog bunara proizvela to čudo, nego samo tvoja šutnja. Prije si znala svog muža prigovaranjima razbjesniti, a sad ga je tvoja šutnja smirila.”

Još danas postoji u Španjolskoj poslovica: “Pij vodu svetog Vinka.”

Kako bi bilo da i mi, od vremena do vremena uzmemo jedan gutljaj te vode?