Priča neka Francuskinja kako je doživjela napadaj Amerikanaca na području koje je bio Hitler zaposjeo.
Bilo je to između 5. i 6. lipnja 1944. Tad mi je bilo 11 godina i s obitelji smo sjedili u kuhinji dugo uvečer. Kuća nam se nalazila nešto izvan sela. Na obalama francuske Normandije bilo je sve mirno.

Odjednom začusmo grmljavinu zrakoplova. Moralo ih je biti mnogo. Prošlo je pet minuta. Odjednom su se otvorila kuhinjska vrata i ušao je oznojen muškarac prijeteći automatskim oružjem. Odrvenjeli smo više od čuđenja nego od prepasti.

“Prijatelji ili neprijatelji?” poviče on. Lako je bilo prepoznati njegov američki naglasak. Tad moj petogodišnji brat Claude reče: “Svi smo mi prijatelji.”
I crte lica muškarca su se ublažile.
“Odakle dolazite?” upita moj otac.
“Dolazim s neba – padobranom” promrmlja Amerikanac.
“Je li to dugo očekivana invazija?” poviče otac.
“Jest, to je”, odgovori američki vojnik.

Kako bi engleski i američki brodovi mogli prići, bilo je te noći bačeno padobranima tisuće vojnika.
Dvojicu Amerikanaca, koji se raniše kod prizemljenja, uzeli smo mi u obitelj i odveli ih na prvi kat: jedan poručnik koji je morao ostati u krevetu zbog infekcije ranjene noge, i drugi, Kerry, neki simpatični golijat, morao je šepati jer je imao samo malo veću ranu na nozi.

Kad sam idućeg jutra ustala, opazila sam kako se kući približavaju trojica vojnika: neki je časnik pridržavao dvojicu ranjenih vojnika. Pojurila sam dolje stubama i povikala ocu. On pogleda kroz kuhinjski prozor i reče: “To su Nijemci. S ovima ne želim imati ništa zajedničko.”

Ali majka je odgovorila: “Dvojica su teško ranjena. Mi im moramo pomoći! Genoveva, unesi velik naramak sijena, poleći ćemo ih u kuhinju. I onaj padobran iz podruma prostrt ćemo po sijenu.” Tako smo i učinili.
Nijemci su uto već bili pred kućom. Nisu bili naoružani. “Gospođo, mladić je izgubio mnogo krvi”, reče časnik molećivim glasom. Majka je učinila što je mogla njegujući dvojicu teških ranjenika. Kuhala je za njih i dala im piti.

U tom trenutku uđe šepajući u kuhinju Kerry. Ni on nije imao kod sebe oružje. Zašutio je prestravljen. Kerry još nikad nije vidio nijednog Nijemca. Ali odmah je shvatio situaciju. Kerry i njemački časnik i dalje su šutjeli i netremice se gledali. Tada sasvim prirodno njemački časnik pruži Amerikancu ruku. Kerry je nekoliko sekundi oklijevao. Pogled mu se susretne s pšogledom majke koja je lagano zakimala glavom. I tada taj nježni div prihvati pruženu ruku i oba su se muškarca dugo gledala s prijateljskim smješkom.

Kod nas nema više nikakvih neprijatelja. Postoje samo ljudi koji pate.

Nijemac i Amerikanac svidješe se u trenutku jedan drugome. A ja sam zapanjena gledala obojicu kako u kuhinji zajedno piju kavu. A ipak su morali pucati jedni na druge, jedan drugoga ubijati, kako se vani i ubijaju njihovi sunarodnjaci. Ali kod nas, u našoj osamljenoj kućici, sasvim je drugačije. To je kuća Božje djece.