Prođe ljeto i jesen dobro trči, a odjednom me pogodi riječ naše drage Tanjice. Sram vas bilo građani! Zastadoh nad naslovom. Govori li to Tanja i meni? Imam li se čega sramiti? Jesam li i ja nešto bacila na tu hrpu? Očistila nisam ni papirić. U to sam sigurna. Nisam se pojavila ni 4.11. Nisam bila kod kuće. Prvo opravdanje. Možda je Tanja malo prenaglila. Nije. Nije! Često volim tražiti uzroke, pa tako i sada. Nekada davno te stvari su bile nove. Domaći i dotepenci su čeznuli za njima. Trebalo je puno raditi za kupiti jedan hladnjak, štednjak. Za kuću? Koliko je godina trebalo raditi za nju! Mnogi smo od zore do mraka crnčili da bi to kupili. O, kad bi te stvari znale progovoriti! Kako smo im se divili pokazujući ih prijateljima. Bili smo sve sretniji gomilajući sve to u našu katnicu. Često su nam djeca imala sve manje prostora. Sve smo imali manje vremena za djecu. U srcima naše djece stvarala se tuga, gorčina. Odrastaše djeca i jedva dočekaše svoje prvo radno mjesto. Prvo što su htjeli bilo je izbaciti sve što je staro u kući. Nisu znali gdje bi. U prvu grabu! Dalje nisu vidjeli. Roditelji im ne pokazaše gdje je smetište. Za 20 godina puno se toga nakupilo. Mržnja prema stvarima polako se pretvorila u mržnju prema roditeljima. Često čujem kako se roditelji žale: Sve sam mu dao, a on mi uzvraća loše. Ne može me ni vidjeti. Smeta mu kako sjedim, kako govorim, izbjegava me. Treba odgovoriti, ali bez mržnje , priznati pogreške trčanja za zaradom, za stvarima. Treba se upitati: Gdje su bila djeca dok sam trčao za zaradom? Kako su se osjećala? Voljela bi da nam neki građanin prizna pogreške koje je činio dok je gradio kuću za svoje dijete. Često su te kuće prazne, a djeca – danas odrasli – podstanari. Jesmo li baš svi otišli zbog posla u podstanare? Jesmo li uvijek bacili nešto što nam ne valja zato što je dotrajalo ili bacamo zato što nas podsjeća na onog tko je to kupio? Jesu li nam kuće postale kula babilonska? Razumijemo li jedni druge? Razumije li nasljednik svog oca i majku? Razumiju li roditelji djecu?

Pokušavam sebe upitati sve ovo. Draga Tanja, puno sam toga napravila. Radila sam i nedjeljom i blagdanom. Sjetih se one stare poslovice: Ako želiš postati siromašan, radi i nedjeljom. Radeći stvarala sam smeće.

Za danas dosta. Nećete moći nositi koliko sam natovarila. Ne mogu jednim potezom sve popraviti. Ono što se krivo radilo pet godina nekada treba 10 za popraviti.

Budite ustrajni i hrabri kad ja nisam.

Nena Mala
(podaci u uredništvu)