Moja crkva je mala, ali raskošna. Ona ima svoju zaštitnicu, sv. Barbaru. Moja crkva je stalno, a osobito nedjeljom i većim blagdanima, puna veselja, radosti i volje za životom s Bogom. Moja crkva, crkva sv. Barbare je radnim danom jako tužna odazivom kršćana na misu. Svojim zvonom, svjetlom, drvećem i pjesmom doziva naše župljane, ali svejedno ih je malo, makar se skoro svi župljani na svaki pjev naše crkve sjete Boga, te se prekriže. Ne mogu se požaliti na naše župljane, pravi su vjernici, oni svoju crkvu smatraju drvenom majkom koju svi vole i poštuju.

Naša crkva iznutra baš i nije jako prostrana, ali kada nas je unutra puno ona je sretna i velikodušno širi ruke i sve nas prima u svoj zagrljaj. Ona je puna kršćanskih slika koje povećavaju njezinu vrijednost u srcu svakog vjernika. Ona ima kor na kojem stoje orgulje i gdje dolaze crkveni pjevači. I ja sam član crkvenog zbora. Ona ima i jednu ispovjedaonicu, te ne baš puno, ali ima i klupice koje su namijenjene za one koji ne mogu stajati. Ona ima dva pomoćna oltara. Na jednom je Majka Božja, a na drugom Sveta Obitelj. Na našem glavnom oltaru je naša zaštitnica, sv. Barbara. Naš žrtveni oltar nije ni po čemu poseban, ali posebno je ono što se na njemu događa. Moja crkva ima i sakristiju. Tamo se svećenik priprema za misu. Kraj žrtvenog oltara nalazi se svetohranište.

Ja sam rob grijeha kao i svi ostali. Svi idemo i znamo za ispovijed, koja nas oslobađa od grijeha. Ali, ima tu nešto. Na primjer, vremenite kazne. Kad sagriješimo neki teški grijeh, pokajemo se i ispovijedimo, ipak ostaje vremenita kazna. Grijeh je oprošten, ali ostaje grižnja savjesti koja dovodi do više puta ispovijedanog grijeha.
Pitate se kakve to ima veze sa mnom? Velike. Eto, ispovjedim se radi dječjih gluposti (psovanja…), onda slično napravim ne razmišljajući i opet se ispovijedim… I dok tako ide sve u krug, što li će od mene (p)ostati? No, ponekad sjednem i pitam se: “Što to radim? Pustit ću ‘gluposti' na miru.” Sad sam bistre glave, ali tko zna što će biti sutra…