Priča jedan američki profesor:

Ja sam biolog. Svakog dana proučavam čudesa života od najsitnije biljčice do najvećih životinja i čovjeka. Uvijek se iznova divim tajnama stvaranja.
Imam jednog prijatelja, astronoma. On proboravi noći i noći iza teleskopa proučavajući milijarde zvijezda i planeta.

Jedne me noći povede sa sobom u zvjezdarnicu i pokaže mi malu svjetlu mrlju na svodu. Zatim me pozove da to pogledam kroz divovski dalekozor. Prizor je bio veličanstven: svjetla mrlja pokazala se kao nevjerojatno mnoštvo većih i manjih zvijezda u obliku gigantske spirale. Astronom mi protumači da je tu riječ o jednoj galaksiji s otprilike stotinu milijardi sunčanih sustava.
Osjećao sam se tako sitan i malen pred takvom veličinom stvaranja. “Tko je načinio sve te zvijezde?” morao sam upitati svoga prijatelja.
“Nitko. Nastale su same od sebe”, odgovori on. Moj je prijatelj, naime, ateist: on ne vjeruje da postoji Bog Stvoritelj.

Malo nakon toga pozvao sam ja njega k sebi na večeru. U svom stanu imam obješen kompletan model sunčanog sustava sa svim planetima.
Moj je prijatelj bio izvan sebe od čuđenja. “Tako nešto!” klicao je. “Svaki planet ide točno po svojoj putanji oko Sunca. To vam je izvanredno uspjelo. Tko je to načinio?”
Pogledao sam ga smiješeći se i odgovorio: “Nitko. Nastalo je samo od sebe!”