Broj
13
Godina
2

Prosinac, `00

 
 
Naslovnica
Sadržaj
Uvodnik
Statistika
Obavijesti
 
Aktualnosti
Barka

Impressum

glavna

 

© K_com Dtg Ltd 2005.
 
Hrvatski sveci
Riječ župnika
Pisma čitatelja Egzorcizam
bLJEŠTAVILO BIJEDE
žev
žpv
Zahvale
Raspored
Ljubav
Kršćanin
NAKLAPANJA
Školski kutić
Badnja noć
Učiti od života
Liturgiski kutić
 
Tomislav Uroić Štefanko
Egzorcizam i vjera u demone
 

Ovo je još jedna tema koja je toliko opširna da se o njoj ne može govoriti samo u okviru našeg vremena. Jer ono što je bilo demonskog podrijetla u prošlosti, u ovo vrijeme se to proglašava psihičkim oboljenjima (iako ima slučajeva kada to nisu bili).
U Novom Zavjetu se pod opsjednutošću podrazumijeva stanje čovjeka koji je postao u tolikoj mjeri posjedom zla duha da više ne govori i ne djeluje u svoje ime. Opsjednuti nije više gospodar samoga sebe. U njemu i iz njega progovara i djeluje demon.

Egzorcizam je metoda liječenja koja odgovara opsjednutosti u naprijed navedenom smislu: zao duh koji ima u posjedu čovjeka i k oji je zamijenio njegovu osobnost bit će protjeran, a čovjek vraćen “samome sebi”. Opsjednutost i egzorcizam računaju, dakle, s personalnim zlim silama koje prebivaju u čovjeku i mogu biti djelotvorne, a koje egzorcist nastoji protjerati iz čovjeka.

O čemu mi govorimo kada razgovaramo o egzorcizmu u Novom Zavjetu? Objašnjenje neke bolesti pomoću demonskog utjecaja ne znači svaki put već i samu opsjednutost. A nije ni svako liječenje pomoću magijskih i demonologijskih sredstava već samim time egzorcizam. Pretpostavlja se da je samo u jednoj grupi novozavjetnih spisa riječ o opsjednutosti i egzorcizmu, i to kod sinoptika (Matej, Marko, Luka zajedno s Djelima apostolskim). Ni u Pavlovim ni u Ivanovim spisima Novoga Zavjeta nema ni riječi o tome. Kod sinoptika su naravno Isusovi egzorcizmi vrlo važni, posebno u Markovu evanđelju.

Opširno su opisana četiri egzorcizma:

ozdravljenje opsjednutoga na dan subotnji u sinagogi Kafarnauma (Mk 1, 21-28);
ozdravljenje opsjednutoga u geraskom kraju (Mk 5, 1-20);
ozdravljenje na daljinu opsjednute kćeri jedne Sirofeničanke (Mk 7, 24-30) i
ozdravljenje padavičara, kojega bismo danas nazvali epileptičarem (Mk 9, 14-29).


Sada je važno vidjeti kako su se novozavjetni pogledi na djelovanje demona, pa prema tome i egzorcističko prakticiranje, odnosili prema svijetu novozavjetnog okruženja. Ponajprije treba imati u vidu da je vjera u demone pripadala antičkoj slici svijeta kao nešto samo po sebi razumljivo. Osvrnemo li se na nekoliko mislilaca, vidjet ćemo da je antički čovjek svoj svijet i svoj život promatrao kao nešto određeno dobrim i zlim silama svih vrsta koje je sebi osobno zamišljao. Kad god se u svijetu ili u životu čovjeka dogodilo nešto neshvatljivo, bilo da je riječ o potresu ili pak o iznenadnoj groznici, antički je čovjek u tome vidio djelovanje nekog nadnaravnog bića. Razumije se da su takvom bila podvrgnuta i psihička oboljenja. Poznavatelji su jedinstveni glede spoznaje da je vjera u demone uzela na prostorima Sredozemnog mora izrazito veliki zamah upravo na prekretnici vremena u kojoj je nastao i sam Novi Zavjet. Uostalom, upravo su Rimljani bili izvanredno plašljivi glede demona i svih ostalih krivovjerja. Zanimljivo je da su Židovi bili cijenjeni kao posebni autoriteti na egzorcističkom području. Nije samo vjera u demone bila praktički univerzalna, već su i pojedinačna mišljenja o demonima, recepti i rituali u pojedinim religijama i kulturama bili vrlo slični. Tako su demoni npr. posvuda rado obitavali u pustinji ili na grobljima.

Posvuda je bilo vrlo važno domoći se imena demona čime bi se zadobila moć nad njim (a tako i nad čovjekom, ako je demon ušao u njega). Proučavamo li poglede na demone i egzorcizme različitih antičkih kultura, dobivamo zapravo dojam da to nisu bila nikakva pitanja religije, nego predmet samo po sebi razumljivog zajedničkog uvjerenja tadašnjih ljudi; s religioznog stajališta nešto neutralno, kao što su danas npr. uzročnici raznih oboljenja virusi i bacili, jedino s tom razlikom što se danas o virusima i bacilima puno više zna.

Novozavjetnom je porukom prevladano magijsko prakticiranje u vezi s egzorcizmima. To se posebno odnosi na ispitivanje o imenima demona, kao i raspravljanje o demonima u obliku borbe, što je u egzorcizmima prisutno sve do danas.

Koliko je to i psihološki opasno, znamo danas bolje negoli se znalo u prošlim vremenima. Isus je mogao jednostavno zapovijediti. Što se pak tiče njegovih učenika, Novi Zavjet govori samo o molitvi koja može otjerati zle duhove. Sve drugo je krivovjerje. Mi danas jednostavno previše znamo o psihičkim opasnostima koje su povezane s egzorcizmom. Moć molitve ne ovisi za čovjeka jake vjere nipošto o tome kako dramatično će ona biti ona izrečena, jer jedino Isus može protjerati demona.