13. rujna 1861., u malom štajerskom selu Konovu, u obitelji izučenog krojača i poljodjelca Pavla i njegove supruge Ide Vošnjak rođeni su blizanci. U župskim knjigama stoji da su dječaci kršteni istoga dana, i da su na krstu dobili imena Mihael i Matej.

Mihael je bio izuzetno tih i povučen dječak. Bio je dobar učenik, a prednjačio je u vjeronauku. Nakon završene osnovne škole, Mihael 1873. godine odlazi u Ptuj kod praujaka Ivana Vošnjaka, doktora bogoslovlja. U Ptuju Mihael pohađa niže razrede gimnazije, ali također ga ujak Ivan upućuje u razmatranje i meditaciju. Nakon što je završio prva četiri razreda klasične gimnazije, ujak ga šalje u Maribor na daljnje školovanje. No te jeseni godine 1877. od upale pluća umire ujak Ivan, pa je Mihael prisiljen prekinuti školovanje i napustiti gimnaziju.
Šesneestogodišnjak je hrabro izdržao sve kušnje koje su pred njega bile stavljene ne odustavši od svoje odluke. 14. rujna 1878. godine stupa u Red Manje Braće i to u zagrebački samostan koji je tada pripadao Provinciji svetog Ladislava. Dobiva redovničko ime Vendelin.

Nakon godine novicijata u Zagrebu, više razrede gimnazije završava u Pečuhu. Ujesen 1881. godine započinje studij na bogosloviji, a nakon toga provincijal ga šalje na daljnji studij u Graz. Za đakona je zaređen u Grazu ujesen 1883., a za svećenika u rano proljeće sljedeće godine.

Mladu misu služi u rodnome Konovu na Bijelu nedjelju. Poglavari ga šalju na daljnju izobrazbu u Innsbruck.
Nakon završenih studija otac Vendelin vraća se u Zagreb gdje mu je povjerena zadaća lektora filozofije i magistra klerika. Bio je izuzetno strog, neumoljivo je rušio na ispitima i nije nikom gledao kroz prste. Pred svoje učenike postavljao je velike zahtjeve, a kada je ocjenjivao njihov rad bio je vrlo precizan. No sva ta strogost i pravičnost bila je "začinjena" ogromnim žarom prema onome znanju koje je prenosio.

Mladi otac Vendelin sav se bio predao odgoju revnih i dobrih redovnika. Budno je pratio razvoj povjerenih mu klerika i redovito je o njihovom napretku obavještavao poglavare. Ukratko, bio je odgojitelj koji je, uz poštivanje crkvenih propisa i učiteljstva Crkve, odgajao vlastitim primjerom.

Krajem 1932. bilo mu je vrlo loše, pa na nagovor svoga provincijala u veljači 1933. dolazi u Zagreb na liječenje. Nakon obavljenih pregleda postavljena je dijagnoza – rak na želucu. Liječnik preporučuje operaciju. No, za vrijeme samog kirurškoga zahvata, obavljenog samo pod lokalnom anestezijom, utvrđeno je da je zloćudna bolest uzela maha u toj mjeri da se više ništa nije moglo poduzeti – metastaze su zahvatile okolne organe i tkiva.
Ubrzo nakon operacije prebačen je natrag u samostan na Kaptol, gdje je vrijeme posvećivao molitvi. Svakodnevno je, s velikom pobožnošću, primao svetu pričest, a svećenicima koji su mu je nosili to je bio izuzetan doživljaj.

Ujutro, 18. ožujka 1933., otac Vendelin, preporučivši se u molitve svome provincijalu i ostaloj braći, mirno je čekao da se izvrši volja Božja. Mirno je ležao moleći svoju franjevačku krunicu. Otac Vendelin umirao je mirno i tiho, bez boli. Oko četiri sata na njegovom licu pojavio se samrtni grč, jedna se suza skotrljala niz obraz... U tom trenu oglasila su se zvona koja su cijelom Zagrebu navijestila da je umro pravednik.

Već neposredno nakon njegove smrti mnogi izražavaju svoje uvjerenje u njegovu svetost i nadu da će biti podignut na čast oltara. U Zagrebu ubrzo počinje sakupljanje svjedočanstava i crtica iz života oca Vendelina. U ožujku 1963. započet je postupak. Sudište je preslušalo 80 svjedoka, a prikupljeni su, provjereni i tiskani svi rukopisi oca Vendelina. Taj postupak je trajao do 21. veljače 1981.

Mnogi ljudi koji su poznavali oca Vendelina ili do kojih je dopro glas o njegovoj svetosti, u mukama, nevoljama, teškim bolestima i kojekakvim drugim potrebama, počeli su se, vrlo brzo nakon njegove smrti, utjecati u zagovor.

Otac Vendelin je naš saveznik na nebu i može nam, ukoliko mu se u vjeri obratimo, izmoliti milost kod Boga. I ne samo to. On nas može uputiti kako kršćanski živjeti, kako postići savršenost i svetost, za koju vjerujemo da je on postigao i da je sada u vječnom gledanju Boga.