O ljubavi govore svi, mladi i stari, vjernici i nevjernici, sretni i nesretni, oni koji je poznaju i doživljavaju, i oni koji o njoj sanjaju. Ali, što je zapravo ona, koja osobama što se vole znači tako siguran posjed, a osamljenima i ogorčenima tako bolan gubitak? Pjesnici su otpjevali njezinu tajnu, Crkve su o tome izvješćivale, a za svakoga od nas izgledala je ona kao obećana zemlja u čije ćemo čudo jednom useliti, ruku pod ruku s nekim drugim, ljubljenim ti.

Znanost, ono što se može istražiti i sa sigurnošću pretkazati, tehnička savršenost stoji na istaknutom mjestu, okružuje nas sa svih strana i postaje ciljem naše želje za izvjesnošću, za pouzdanošću, za sigurnim stanjem.
Tehničko savladavanje našeg svijeta ne zaustavlja se ni pred osobnim područjem. Ali njihova nam manipulacija istovremeno s tom sigurnošću u funkcionalnom donosi nesigurnost u emocionalnom.

U daljnjem dijelu prikazat ćemo vam skraćeni razgovor između psihologa i biologa koji razgovaraju o ljubavi, a koji je opisan u knjizi “Ljubiti – što je to?”.

“ Treba li vjerovati apostolima nove stvarnosti koji u ilustriranim časopisima i u filmovima prodaju patentne recepte, prema kojima čovjek uči savladavati tijelo ili čak dušu kao instrumente, da bi tako promijenio prastari, od predaka naslijeđeni, hrapavi glas životinje u tehnički profinjen kor s užitkom zadovoljenih nagona? Mora li čovjek biti “suvremen” da bi se hrabro opirao romantičkim zadovoljstvima, uklonio tabue vlastite duše i demitologizirao misterij ljubavi u trijezni odnos, kako nam to beskrajno podmeću mnoga djela nove umjetnosti, prije svega u književnosti i kazalištu? Ili se smije i u stoljeću znanosti i tehnike i dalje pouzdavati u unutarnji glas koji nas doduše tiho, ali odlučno uvjerava da je ljubav nešto više?