Dragi prijatelji,
Nisam očekivala da ćete objaviti moje pismo. Nisam ni pomislila da će to biti i prvo. Led je probijen. Vidim Barka plovi dalje. Sretna sam što sam i sama krenula. Ovaj put mi se učini kao slijepi putnik. Mislim da vam neću stvarati poteškoće. Kapetan me je prepoznao i povjerovao da se mogu popraviti i nabaviti kartu za put. Davno sam krenula na popravak. Sjećam se dobro jedne ispovijedi kada sam se žalila na teškoće koje mi je život, a i sama sebi, stavio na leđa. Budući je svećenik po mojim riječima neke stvari vidio, upitao me je idem li svake nedjelje na Sv. Misu. Idem, ali ne svaku. Znate, nekada mi gosti najave dolazak. Često sam željela spremiti dobar ručak pa ne bi otišla. Nekada bi mi se dogodilo da zbog frizure (za koju nije bilo novaca) ne odem. Jednom, a možda i više puta zbog odjeće. Spremila bi se, pogledala u ogledalo o zaključila da sam i prošle nedjelje u tom bila i odustala. Mužu bi rekla: "Idi ti, ne mogu danas." Slušao svećenik moje opravdanje i onako za mene neočekivano upita me: "Kakva ste vi kršćanka, a ne idete svake nedjelje na svetu Misu?" Toga trenutka nisam odgovorila. Pokora nije bila velika. Od tada su dolazile nedjelje, a ja bih sebi postavila pitanje: Kakva si ti kršćanka...?

Nedjelje su prolazile, moji grijesi se gomilali. Uvijek mi je bilo žao što bi napravila i iskreno sam se kajala, ali osjećala sam da trebam popravaka. Drugi put na pitanje idem li na Sv. Misu, onako vesela odgovorih – idem! "A molite li?" "Pa, znate, malo molim za djecu, onda kada zatreba." "Ženo moli!", reče mi svećenik. Te njegove riječi mi se učiniše kao vapaj. Učinilo mi se da je i tada uočio da od moje molitve nema puno plodova. Prolazile su nedjelje i moje ispovijedi, pa mi je svaki put bilo lakše. Činilo mi se da ću znati dobro odgovoriti. I tako jednom svećenik me upita: "Molite li?" "Da, molim za djecu, za muža." "Molite li za druge?" Ponovih: "Molim za djecu, muža." "To vam je kao da molite samo za sebe", odgovorio mi je. "Molite li za neprijatelje?" "Ne mogu ja za njih moliti. Da vi znate što mi sve čine..." Počela sam nabrajati. "Molite za njih!" Čini mi se da mi je to bila najteža pokora. Bože, kako ću za njih moliti? Počela sam i nakon dužeg vremena o tom razmišljati.

Više sam nabrajala što su mi napravili. Što sam pronašla više uvreda to sam se udaljavala od molitve. Nisu samo prolazile nedjelje, već i godine, a ja ne počeh moliti za neprijatelje. Na jednom seminaru naučila sam da naše molitve ne mogu doprijeti do Boga, ako i neprijatelje ne uključimo u naše molitve. Lagano sam krenula. Neprijatelji moji se nisu puno promijenili, ali sam ih počela drugačije gledati. Ako ustrajem u molitvi za njih, čini mi se da će moj popravak biti brži.

Ovo sam vam napisala, jer sam vidjela pitanje koje sam postavila građanima Velike Mlake. Otkud mi to pravo? Lakše je druge pitati nego sebe. Lakše je od drugih tražiti nego sam činiti.

Griješila sam i sada to često činim. Možda netko i u meni vidi svog neprijatelja. Oprostite mi i pokušajte za me moliti. Možda ću se malo popraviti, ili ćete me vi drukčije gledati.