Rođen je u Banjoj Luci, 16. prosinca 1896. Tu započinje školovanje. Dva razreda osnovne škole pohađao je u Prijedoru, a gimnaziju je završio u Banjoj Luci. U vjerskom i odgojnom smislu najveći utjecaj na njega je izvršio profesor Ljubomir Maraković.

Kad se nakon mature upisao na vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu, zapisao je u dnevnik: “Novi oficiri se zakleli da će sve svoje žrtvovati Bogu, caru i domovini, a svi se kolege napiše kao životinje. Tu se psuje Bog na hrvatskom, govore se svinjarije, bljuje se i pljuje po podovima… To su isti oni koji su mi se jučer rugali što učim latinski, što težim za nematerijalnim.” Napušta je nakon tri mjeseca, pa u siječnju 1915. upisuje studij prava na Bečkom sveučilištu, a u ljeto je pozvan u vojsku.
Od početka pa do kraja I. svjetskog rata bio je vojnik na krvavoj talijanskoj bojišnici.

Nakon rata studira književnost u Beču, potom u Parizu, na Sorboni. Po završetku studija dolazi u Zagreb i postaje profesorom francuskog jezika u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji, gdje ostaje sve do smrti.

On piše majci: “Znadeš da me je život na sveučilištu u Beču, onda rat, studij i napokon Lourdes potpuno uvjerio o istinitosti katoličke vjere i da se zato cijeli moj život kreće oko Krista Gospodina.”
1923. godine doktorirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Iste godine polaže zavjet čistoće kojim se potpuno posvećuje Isusu Kristu i radu za proširenje Njegova Kraljevstva.

U Zagrebu se posvećuje odgoju mladeži u katoličkim društvima, osobito u Orlovskom savezu. Zacrtao si je pravila po kojima je živio: “Na sasvim tvrdom ležati. U petak glad osjećati. Gimnasticirati svaki dan. Jednom mjesečno 24 sata ništa ne jesti ni piti. Suvišak svojih dobara siromahu pokloniti. Svaki dan se barem jednom posvema Bogu pomoliti. Ići u neugodne situacije. Poniženje pred ljudima s veseljem primiti. Ne odati se nikada odviše jednostrano znanosti. Biti sa životom u najužem kontaktu.”

Nakon neuspjele operacije sinusa dobiva meningitis i umire 10 svibnja 1928. godine u bolnici u Zagrebu. Prije odlaska u bolnicu, svjestan da će umrijeti, sastavlja oporuku u kojoj među ostalim piše: “Život mi je bio Krist, a smrt dobitak.” Na vijencu koji su mladi iz Vinkovaca donijeli na njegov sprovod 1928. pisalo je: “Hvala ti, orle Kristov, što si nam pokazao put k suncu!” 10. svibnja 1958. godine pokrenut je u Zagrebu biskupijski postupak za Ivanovo proglašenje blaženim.

Ivan orao sada leži u Bazilici Srca Isusova, u Palmotićevoj ulici, u Zagrebu. Vatikanski dnevnik l' Oservatore Romano o njemu je pisao: “Merz je jedan od najvećih likova europskog katoličkog laikata u prva tri desetljeća našeg stoljeća.”