Pripovijeda jedna 40-godišnja Berlinčanka:
Moj muž nije loš čovjek, ne pije i ne čini ništa loše. Ali velik je prokazivač. Otkad sam udata, nemam mira, stalno živimo u oskudici i neimaštini, a sudski izvršitelj stalni nam je gost u kući. Čim netko pozvoni na vratima, odmah pomislim da je to netko tko želi svoj novac. Noću ne mogu spavati od velikih briga. Stalno mislim na djecu koja često nemaju ni dovoljno hrane.

Muž mi ne zarađuje mnogo, ali mogli bismo izlaziti. Da bismo lakše izlazili, morali bismo kupiti auto, ali takav da je daleko nadmašivao njegove mogućnosti. Kako ga nije mogao odmah isplatiti, zadužio se. Svakog se dana vozio svojom limuzinom do ureda kao kakav generalni direktor samo da bi ljude zavarao, a cijela mu plaća odlazi na auto. I stalno pravi nove dugove.
U pauzi odlazi u restoran, a mi kod kuće gladujemo. Sin stalno moljaka oca: “Prodaj taj veliki auto jer ćeš nas sve upropastiti.”

No on na to ne misli, misli stalno na svoj prestiž. Što bi rekli njegovi suradnici kad bi on ostao bez automobila? Kako bi se radovali i smijali mu se! To on ne bi mogao podnijeti. A da mi nemamo nijedne radosne minute kod kuće, to ga ostavlja posve hladnim.

Takvih egoista ima u mnogim obiteljima i mnogim drugim zajednicama. Ima i u velikoj obitelji naroda bogatih zemalja koje najsiromašnijima ostavljaju samo poneki suvišak. Svatko bi od nas morao pitati svoga bližnjega: “Pripadam li i ja među takve egoiste?”