Budući da sam prije doseljenja u ovo naše turopoljsko mjesto živio na Srednja-cima, kraj Jaruna, želio bih vam ponešto reći o župi Marije Pomoćnice na Knežiji, tj. o tamošnjem redu, o salezijancima i njihovom osnivaču.

Salezijance je 1855.g. osnovao u Torinu Ivan (Giovanni) Bosco, a tako ih je nazvao jer je za zaštitnika reda uzeo svog uzora, ženevskog biskupa, Franju Saleškog. Bave se odgojem dječaka. Paralelan red njihovom su Kćeri Marije Pomoćnice (Filiae Mariae Auxiliatricis), a osnovali su ih Ivan Bosco i Maria Dominica Mazzarello.

- Ne šakama, već blagošću i ljubavlju moraš pridobiti te svoje prijatelje. Počni im odmah govoriti o rugobi grijeha i o tome koliko je dragocjena krepost.
Bio sam smeten i prestrašen. Dodao sam da sam siromašno dijete, bez znanja, i da nisam kadar govoriti tim dječacima o vjeri. Tog trenutka dječaci prestadoše sa svađom i dernjavom, te se okupiše oko jednoga od njih. Gotovo i ne znajući što govorim, upitah ga:

- Tko ste Vi koji mi zapovijedate te nemoguće stvari?
- Upravo s toga što ti se te stvari čine nemogućima, moraš ih učiniti mogućima poslušnošću i stjecanjem znanja.
- Ali kako ću steći znanje?
- Ja ću ti dati učiteljicu. Pod njezinim vodstvom postat ćeš mudar.
- Ali tko ste Vi?
- Ja sam sin one koju pozdravljaš tri puta dnevno, kako te je tvoja majka naučila. Za moje ime pitaj moju majku.

Tog trenitka vidjeh pokraj njega neku ženu koja je veličanstveno izgledala. Bila je odjevena u plašt koji je sjao poput sunca. Kad je primijetila da sam smeten u svojim pitanjima i odgovorima, dade mi znak da joj se približim i ljubazno me uze za ruku:
- Gledaj! - reče mi. Okrenuo sam se i opazio da su sva djeca nestala, a umjesto njih bijaše tu mnoštvo jaradi, pasa, medvjeda i drugih životinja.
- Evo tvoje polje rada, evo gdje ti trebaš raditi. Budi ponizan i snažan: to što sada vidiš da se događa s ovim životinjama, moraš učiniti za moje sinove.

Tada sam pogledao i umjesto onih divljih životinja, pokazalo se isto toliko blage janjadi koja je skakala i blejala kao da je u svečanoj pratnji onog čovjeka i one gospođe.
Tog sam trenutka briznuo u plač i zamolio onu ženu da mi to protumači jer ja nisam znao što bi to moglo značiti. Onda mi ona stavi ruku na glavu i reče:
- U svoje vrijeme sve ćeš razumjeti.

Kad je to rekla, neka me buka probudi, i sve ono nestane.

Ujutro, kad sam san ispričao braći, smijali su mi se. Majka je rekla: “Tko zna, možda ćeš postati svećenik.” Međutim, baka je dala konačni sud: “Ne treba se pouzdavati u sne.” I ja sam mislio kao baka, ali ipak nisam mogao smetnuti taj san s pameti.”