Broj |
15 |
Godina |
3 |
Veljača, 2001. |
|
© K_com Dtg Ltd 2005. |
|
|
|
![]() |
|---|
Hrvatski sveci |
||||
|---|---|---|---|---|
![]() |
Piše: | |
| Pavao Maković | ||
Hrvatski sveci |
||
|
Ante Antić , sluga Božji |
||
![]() |
Sluga Božji o. fra Ante Antić rođen je 16. travnja 1893. u selu Prvić-Šepurinama, na otočiću Prviću kod Šibenika, kao šesto od desetero djece Tome Antić i Tade r. Vlahov. Dok ga je majka još trudna nosila, s mužem se zatekla na moru u oluji. Oboje su se zavjetovali sv. Anti, ako prežive i sin se rodi, zvat će se Ante i dat će ga u svećenike. Djetinjstvo je proveo u Zatonu kod Šibenika, gdje je završio šest razreda osnovne škole. Godine 1905. odlazi u franjevačko sjemenište u Sinj s nakanom da postane redovnik svećenik. Tamo je s drugim mladićima iz šešira izvlačio svoje novo redovničko ime. Prvi put izvadi ceduljicu, a na njoj piše “Ante”. Kad poglavar reče da ne vrijedi jer je isto ime, Antić ponovi izvlačenje. Kad i po treći put izvuče “Ante”, poglavar reče: “Kad je Božja volja, neka bude”. Godinu novicijata završio je u visovačkom samostanu, filozofiju u Zaostrogu, a bogosloviju u Makarskoj. Za svećenika je zaređen 29. srpnja 1917. u Šibeniku. |
|
U svojoj provinciji presv. Otkupitelja vršio je službu magistra klerika: u Makarskoj – uz male prekide – od svećeničkog ređenja do 1946. i u Zagrebu od 1946. do 1956. godine. Uz to, već i prije, a posebno zadnjih desetak godina života neumorno se posvetio apostolatu ispovijedanja i duhovnom vodstvu, za što je od Boga bio nadaren posebnim darovima. Također se bavio karitativnim radom za siromašne i potrebite. Fra Antine posljednje godine života označene su velikom strpljivošću u bolesti i predanjem Bogu u savršenoj ljubavi. S upaljenom svjetiljkom dočekao je dolazak Gospodnji 4. ožujka 1965. u Zagrebu, a pokopan je u kripti Majke Božje Lurdske u Zagrebu. Već kao sjemeništarac, a potom kao klerik i svećenik, fra Ante se isticao izvanredno kreposnim životom, osobito čistoćom i dobrotom srca, poniznošću, jednostavnošću, ljubavlju prema Kristu i Bl. Djevici Mariji, vjernošću Crkvi, svome franjevačkom redu i provinciji. Istodobnom, uronjen u Boga, bio je bliz ljudima i njihovim potrebama i problemima. Imao je dar proricanja i čitanja tuđih najdubljih tajni. Zato su k njemu navaljivali na ispovijed, jer bi on vidio u nutrinu duše, pa je bolje mogao savjetovati. Pomagao je i materijalno siromašnim studentima i obiteljima s brojnom djecom. Ako dukčije ne bi išlo, on bi imućnim Zagrepčanima pružao ruku govoreći: “Daj izvadi hiljadarku!” Zbunjeni bogataš vadio bi obično dvije znajući da sveti fratar uostalom zna koliko “hiljadarki” ima u novčaniku. Zbog svega toga već za njegova života nastao je glas o njegovoj svetosti. Taj glas nastavio se širiti i poslije smrti. Mnogi se preporučuju njegovu zagovoru kod Boga ili mu zahvaljuju za primljene milosti. To je bio dostatan razlog da se godine 1984. pokrene postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim. |