Spoznaja biti dječak ili djevojčica i time biti stalno osuđen na to da utjelovljuje samo jednu stranu ljudskog postojanja, budi čežnju za drugom stranom, za dopunom, usavršavanjem, za dobitkom kroz suprotnu polovicu. Ta čežnja za drugom polovicom, za dopunjenjem, (dakle: za ponovnim spajanjem cjeline) već je bila mitsko dobro starih Grka. Platon to opisuje na jednom poznatom mjestu u Gozbi :
“Naša nekadašnja priroda nije bila ista kao sada, nego sasvim drukčija. Čitav oblik svakog čovjeka bio je okrugao, tako da su se leđa i prsa pružala u krugu. A svaki čovjek imao je četiri ruke, četiri noge i dva lica. Po snazi i jačini bili su nasilni i imali su velike zamisli, tako velike da su si htjeli prokrčiti pristup u nebo, da bi napali bogove.

Dakle Zeus i drugi bogovi vijećali su što trebaju uraditi, i Zeus se konačno s mukom dosjetio jednog sredstva kako bi i nadalje mogli postojati ljudi, a ipak ih osloboditi od njihovih obijesti. Jer sad ću, govorio je on, svakoga od njih razrezati na dvije polovice, tako će oni postati slabiji, a ipak nama istodobno korisniji, jer će ih biti više, i neka idu uspravno na dvije noge. Pošto je tako lik čovjeka bio prerezan na pola, na jednog muškarca i ženu, čeznula je svaka polovica za svojom drugom polovicom. Dakle, već tako dugo je ljudima prirođena ljubav jedna prema drugome, da bi se opet uspostavio prvobitni lik, a ljubav pokušava od tada od dvojega učiniti jedno i izlječiti ljudsku prirodu.”

Tu čežnju za nadopunjavanjem poznajemo svi. Mi imamo određenu, više ili manje jasnu predodžbu o cilju te težnje, o idealnom partneru, imamo određeni tip koji nalazimo simpatičnim. Taj tip nije nikako jedinstven, naprotiv: vanjski lik i ponašanje koje kod jednog može izazvati očaravajuće okretanje i zaljubljivanje, često će drugoga ostaviti potpuno hladnim, čak ga možda i odbijati.

Pronalaženje nedostajuće polovice je dakle ipak teže nego nas to hoće uvjeriti predodžba o ljubavi na prvi pogled! A ipak u iznenadnoj žestini, s kojom se susret takvih parova okreće u ljubav i fascinaciju, leži duboki čar. Kako bi i bilo drukčije: jer to je jedina bajka koja se može dogoditi u svakom životu. To nalaženje mora značiti duboku sreću, iako na kraju može stajati i razočaranje. Najprije je ono sasvim slobodno od toga, samo je čudo i blaženstvo. Prvi poljubac, pa čak prvi pogled sporazuma su za romantičnog kao i za suvremenog, doživljaji koji sežu u sasvim duboke slojeve, koji ga katkad jače dotiču nego sve što bi još moglo uslijediti.

Ernest Jürgen opisuje takav prvi susret čak kao krajnji i pravi “trenutak sreće”: “Vidio sam kako mi je Carolina koračala u susret sa mosta, ona me je zacijelo već izdaleka prepoznala. Mješavina sreće i straha, koja me je zahvatila bila je kao vrtlog koji je stvarnost istovremeno zaoštrio i prijetio da je razori; ona je pokazala da sam istovremeno bio divljač i lovac. Još je to biće koje mi se približavalo s lakim korakom bilo slika snova kako se pojavljuje zazivaču. A ipak je postala stvarnost. Vidio sam zeleni kostim, crvenu torbu na dugoj traci… i sve mi je izgledalo divno u sekundi – kao da je usred tisuću ljudi njezin pogled bio upravljen samo na mene. Već se povezivala tajna među nama. Već sam vidio njezin smješak kao i prvi pokret, prvo drhtanje zastora nekog nepoznatog svijeta. Mi smo bili zavjernici. To je bio trenutak kad me je ona najsnažnije susrela.”