Koncem siječnja i početkom veljače boravio sam na otoku Pašmanu, u samostanu Čokovac gdje žive, mole i rade monasi benediktinci. Samostan se zbog kosova i nazvao Čokovac, jer stanovnici kosa zovu – čok.

Samostan su podigli prvi kršćani na ruševinama rimske tvrđave još u 7. st., a u 11. st. sagrađena je i crkvica za kraljevanja hrvatskog kralja Krešimira. Na gotičkom pročelju crkvice nad portalom kameni je kip Bogorodice koja na koljenima drži Maloga Isusa. Crkvica je posvećena Sv. braći Kuzmi i Damjanu, a kroz povijest je nekoliko puta rušena i ponovno građena. U njezinoj unutarnjosti, u podu, nalaze se kamene ploče ispisane glagoljicom. To su stare grobnice benediktinaca. Sada u samostanu živi, moli i radi 6 monaha od kojih najstariji ima 94 godine, a najmlađi tek nekoliko preko 20.

Život je to u sabranosti kroz dnevni red zajednice koja s posebnom radošću svakoga dana moli časoslov i slavi Euharistiju. U samostanu postoji i radionica za restauraciju i uvez knjiga što predstavlja posebni doživljaj. U dnevnom hodu od jutarnjeg bdjenja do povečerja vrijeme brzo prolazi, a čovjek se mora okrenuti Bogu i samome sebi. Bez radija, novina i TV svatko se mora suočiti sa samim sobom, a to nije uvijek lako. Čokovac raspolaže sa vrlo bogatom knjižnicom i određenom kompjutorskom opremom, pa mi je često dan prebrzo prošao. Ipak, monaški život ima nužnu izdvojenost od naših poimanja života u samostanu.