Dragi prijatelji,
Vrijeme blagdana je iza nas. Vjerujem da su sve čestitke stigle na svoje odredište. Ponovno čitam Barku, podižem glavu gledajući uzburkano more. Nigdje ni jedne lađe ni broda ni barke. Valovi se razbijaju o obalu, a jugo mlati granama. Vjerujem da ni jedna posada ne odustaje od plovidbe. Proći će jugo, valovi će se smiriti i more će opet otvoriti svoje pučine. Vjerujem i u sposobnosti našeg Petra koji opaža opasnosti jako kao najjače jugo, opasnosti koje prijete Božiću i njegovoj proslavi. Veseli me što uočava mladić na početku svog životnog puta. Ne može propasti vjera koja ima takve mlade kao što je Petar. Često osluškujem pitanja mladih, njihove primjedbe, neposluhe i viku. Znam da uvijek žele reći nešto nama starijima.

U Petrovom pitanju: “Što meni znači novorođeni Isus?” mi se učinilo da baš mene pita. To me pitanje tako prodrmalo da me je vratilo u moje najranije djetinjstvo kada sam kao malo dijete proslavljala Božić. Jedini ukras u kući bila je slama razasuta po podu i toplina vatre koju su isijavali badnjaci složeni uz riječi: U Ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Čini mi se da sam se s Isusom igrala na toj slami. Ljubav s kojom se govorilo o Božiću bila je sjajnija od svih žaruljica i kuglica. Nije se samo govorilo, Božić je živio među nama. Vjera u Boga koju mi je otac podario bila je moje jedino bogatstvo. Sjećam se samo riječi koje su moje susjede davno, davno izmijenile: “Čija je ovo mala?” pitala je jedna. “To je pokojne Viktorije.” odgovorila je druga. “A što i nju nije Bog uzeo kad joj je majku digao?” Iako mala, razumjela sam što su pričale. Dotrčala sam ocu i požalila se što je rekla jedna žena. “Ne boj se ti, rekao je moj otac, Bog te je stvorio, on će se za tebe pobrigati (pobrinuti).” Te riječi su mi do danas ostale u srcu i kad se nađem u bezizlaznoj situaciji ponovim ih. Kao odrasla osoba često sam znala razmišljati o svom ocu koji je ostao udovac s dvoje male djece (2,5 god. i 1 mjesec), bez zaposlenja. Radije je ostavio posao, nego Boga. Sada, poslije pedeset godina, vidim da je moj otac bio u pravu. Roman bih mogla napisati svjedočeći o Božjoj prisutnosti i brizi za mene. Često je Isus čekao da ga pozovem. Moram priznati da sam se u jednom periodu pouzdala u ljude koji su mi ponudili posao i dali stan. U ugovoru je pisalo da stan mogu koristiti dok u toj ustanovi radim. Nigdje nije pisalo da radnik ne smije ići u Crkvu. Usmeno nije bilo preporučljivo. Kao mlada djevojka nisam vidjela veliku opasnost. Molit ću u stanu. Budući sam stekla povjerenje žena, reče mi jedna (prvo me je zamolila da nikome ne kažem): “ Znaš, F. ima ključ od tvog stana.” Nisam u tom trenutku znala što bih rekla. Jedva sam čekala kada ću doći k ocu i ispričati što sam čula. Otac me je saslušao i mudro savjetovao. “Kada se vratiš, ponovno idi kod druga F. i reci mu da si kod rodne kuće zaboravila ključ od stana. Zamoli ga da ti pomogne provaliti u stan.” Dogovoreno i učinjeno. F. je rekao da ne treba provaljivati u stan, jer on ima ključ. Tadašnju vlast je zanimalo koje knjige čitam, tko mi piše. Vrlo brzo sam otišla iz tog mjesta i dobila bolji posao, ali na određeno vrijeme. I to je prošlo brzo. Ni stana ni posla. Moj otac nije ni tada očajavao. Opet je bilo slobodno radno mjesto i novi stan. Mogla sam opet ići raditi. Otac je rekao: “Ostani kod kuće. Nemoj da ti F. njuška po stanu kad odeš kući. Bog će štogod providiti.” Otac je bio u pravu. Poslije sedam dana bez posla, Bog je opet uz mene. Posao sam dobila u svom selu. Čini mi se da sam se tada osamostalila. Moj otac je bio i tada siguran da dalje mogu sama. Krečući dalje, opasnosti su bivale veće.

P.S. (28.1.) Nije dovoljno napisati pismo; treba ga i poslati. Čini mi se da samto zaboravila.