Od svog čudnovatog sna kojeg je sanjao s devet godina, život Ivana Bosca krenuo je putem kojeg mu je Bog tim snom odredio. Sa 11 godina primio je svoju prvu svetu pričest, i odonda se ispovijedao i pričešćivao skoro svakoga tjedna. Sljedeće je godine, zbog brata Antuna, koji nije htio pod svojim krovom uzdržavati gospodina, morao otići iz rodne kuće. Odlazi na imanje obitelji Moglia (čit. molja). Uskoro je upoznao i staroga kapelana, don Giovannija Melchiora Calossa, kojega je impresioniralo Ivanovo pamćenje ( Ivan je čitao nešto na latinskome, kapelan je mislio da se Ivan samo pravi kao da razumije to što čita , i ponudio mu za okladu četiri novčića ako mu kaže o čemu je svećenik govorio na propovijedi. Ivan mu je ispričao cijelu propovijed, od riječi do riječi, i još na latinskome.). Don Giovanni mu je postao duhovni vođa i blizak kao otac, ali je na veliku Ivanovu žalost uskoro umro.

Ostavio mu je 6000 lira koje Ivan nije htio primiti, unatoč tome što je bio siromašan i što je za školovanje svećenika trebalo 9000 lira. U skladu s time, kasnija misao vodilja mu je postala “Da mihi animas, coetera tolle.”

(Daj mi duše, drugo uzmi.)

Za školovanje je prosio, a Božja providnost ga je uvijek vodila prema vratima koja će mu se otvoriti. Sa 20 godina je odlučio da neće poći u samostan, već da će kao svećenik paziti na siromašne dječake.
Sa 26 godina slavi svoju mladu misu u crkvi sv. Franje Asiškoga, u Torinu, uz asistenciju Giuseppea Cafassa, svog uglednog dobrotvora i savjetnika.

Dolazi vrijeme industrijske revolucije (1842. godine). Radna snaga postaju i petogodišnja djeca, a radni dan traje i do 16 sati. Uvjeti za rad bili su strašni; radnici su dobivali samo jedan obrok dnevno, a harale su i mnoge bolesti. Prosječni životni vijek jednog mlađeg radnika bila je manji od 18 godina.
Don Bosco shvaća da ti jadni dječaci trebaju školu i rad, da im otvore i zajamče sigurniju budućnost. Oni se trebaju osjećati opušteno, trebaju slobodno trčati i skakati po zelenim livadama, da se vesele i da su daleko od nevolja koje im nudi ulica. Oni trebaju susret s Bogom, da otkriju i ostvare svoje dostojanstvo.

Osniva svoj prvi selilački oratorij, na kojem je okupljao siromašne dječake, i učio ih i odgajao po vjeri. Nikada nije škrtario nad niti jednime od njih: Jednom je na povratku s mise i doručka sreo dječačića Paolina, koji mu je izgledao izgladnjelo, a još nije bio među dječacima koje je učio.

Pitao ga je:
- Jesi li uzeo doručak?
- Nisam, gospodine, jer se nisam ni ispovijedio ni pričestio.
- Ali nije potrebno ni ispovijediti se niti pričestiti da se doručkuje.
- A što je potrebno?
- Potrebno je imati apetit! – doveo ga je do košare i dao mu obilno kruha i voća.

Uskoro je don Bosco obolio gotovo na smrt. Izbacivao je krv na usta nakon svakog manjeg pokreta, i bilo je vjerojatno da su to simptomi tuberkuloze. Svi su se siromašni dječaci okupili oko njega i na glas molili i plakali: “Gospodine, nemoj dopustiti da umre!” Bojali su se da će to biti kraj, ali je na sveopću radost došla milost izmoljena od Gospe, od dječaka koji nisu mogli ostati bez svog oca.

Rekao im je: ”Svoj život dugujem vama. Ali, budite sigurni, odsada ću ga trošiti samo za vas.” Tim se zavjetom potpuno i jedino posvetio mladima.