Broj |
16 |
Godina |
3 |
Ožujak, 2001. |
|
© K_com Dtg Ltd 2005. |
|
|
|
![]() |
|---|
| zahvale | |||||
|---|---|---|---|---|---|
| Petar Maković |
| Križni put naše civilizacije |
“...čini mi se da mladići tako umiru, kao kad se jak plamen uguši pljuskom vode; |
| (Cicero) |
|
Koji je drugi smisao Korizme, ako ne taj da zastanemo i zapitamo se kako živimo, kojim putovima lutamo i što nas poslije života čeka. Kršćanin nalazi odgovor na zadnje pitanje u grobu Isusa Krista. Naš cilj je Uskrs, a do njega treba doći smrću. Činjenica je da čovjek ne može birati dan kad će umrijeti, ali bi trebao živjeti tako kao da će se to dogoditi svaki čas. Smrt odnosi živote mladih i starih bez obzira na ugled, moć i bogatstvo. Ona dolazi i onima koji misle da su bogovi i da im nitko ništa ne može. Smrt ne smijemo željeti, ali je moramo biti svjesni. Nažalost, danas umire sve više mladih ljudi. |
Dok u siromašnim zemljama Azije i Afrike ljudi umiru od gladi, u “civiliziranom” svijetu umiru iz obijesti jer sve imaju. Droge, alkohol i cigarete prisutni su u sve većoj mjeri već u osnovnim školama, a njihovi redoviti konzumanti su već u srednjim školama “pokretni leševi”. Ovisnosti onesposobljavaju tijelo, uništavaju duh i dušu. Što to toliko i danas privlači nove generacije mladih ljudi ovisnostima za koje se zna da siju smrt? Nema mi tužnijeg nego kad vidim zbunjenog srednjoškolca kako s cigaretom u ustima tetura ulicom i takav ide u školu! Iako vjerujem da upravo Bog određuje kada će svaki od nas umrijeti, siguran sam i u to da mu mi možemo znatno pomoći u tome da nas prije (reda) pozove k sebi. Tako dijete koje prvi put uzme cigaretu, alkohol ili drogu, već na neki način odlazi iz Božjeg okrilja te se tako udaljuje od Života. Jedne sam večeri šetao Gornjim gradom i vidio prizore o kojima sam dosad samo slušao, jer nisam mogao vjerovati da je to istina. Parkovi su prepuni pijanih osmoškolaca koji su dotjerani kao da idu u crkvu ili kazalište. Ako oni u svemu tome vide smisao – nemam riječi! I sve više vjerujem da se djeca tako ponašaju i u našoj župi. Na župni vjeronauk se priključi (godišnje!) do dva člana! Ne znam nikoga tko ne bi tjedno tjedno, od 168 sati, mogao izdvojiti samo jedan sat za vjeronauk! Ali, tu očito već počinje borba s onim s kojim se čovjek sam (bez Božje pomoći i milosti) ne može boriti. Je li moguće da Gospodar Smrti ima veći odaziv na svoje skupove nego Gospodar Života? Bog nas toliko voli da je umro da bismo mi živjeli. Jesmo li toga svjesni? |