“Nikakav svećenik kod samrtničkog kreveta!” Tako je glasila naredba slobodnih zidara. Taj je tajni savez prošlog stoljeća veoma bjesnio na Crkvu.

Verhaegen, veliki meštar belgijske slobodnozidarske lože, izmislio je bio taj zakon vrlo lukavo. Da ubuduće nijedan član ovoga društva ne bude u napasti pozvati svećenika svome samrtničkom krevetu, morala su trojica članova te lože stražariti kod njegova kreveta. A Verhaegen je želio isto takav zakon proširiti i u Francusku i u Italiju. S tom je namjerom putovao od grada do grada i s velikim je uspjehom držao govore.

Na povratku iz Italije morao je godine 1862. prelaziti Alpe. Autom, saonicama i jašući na mulama konačno je stigao na alpski prijelaz Mont Cenis. Napola smrznut uđe u gostionicu i zatraži vrući napitak.
Djevojka mu donese čašu groga. Verhaegen ga jedva dočeka i saspe ga u sebe. Odjednom strahovito krikne i skoči: grog je bio vruć, a na to nije u žurbi mislio. Izgorjelo mu je grlo, jednjak i želudac. U silnoj je žurbi pošao prema Bruxellesu gdje odmah pozove najbolje liječnike. No oni su samo zamišljeno mogli klimati glavama. Više nije bilo pomoći.

Drugog dana nakon dolaska u Bruxelles i sam je Verhaegen izgubio svaku nadu u ozdravljenje, jer su toga, trećeg dana stupila u njegovu sobu tri slobodna zidara: kamena lica držali su stražu ne izustivši nijedne riječi. Tad se i samom Verhaegenu zgadi ta religija tame i porodi se u njemu velika čežnja za vjerom njegova djetinjstva, za vjerom Crkve.

Dao je pozvati svećenika, ali su trojica stražara zatvorila vrata i svećenik nije mogao ući. Tako je Verhaegen umro bez odrješenja i bez duhovnog ojačanja bolesničkog pomazanja.
Na dan njegova pokopa osjetili su se tragovi njegove osamljeničke samrtne borbe: noktima je na tapetama zida kod kreveta izgrebao riječi: “Kajem se i opozivam! Verhaegen.”