Bog s tobom, dragi moj...

Evo, dugo sam se odlučivala na ponovno javljanje, pa dijelom samoinicijativno, a dijelom pod raznim prijetnjama i sankcijama (je li tako dečki?!) (šala–mala) uzimam olovku u ruke i bacam se na posao.

Zapravo, uvijek je tako... Misliš, nemam ja vremena za nešto, ne znam ja što bih rekao/napisao/napravio... Ali, kad malo počneš razmišljati, uvidiš da nema niti jednog opravdanog razloga zašto ne bi napravio posao koji si dugo vremena potiskivao u zaborav! A tih se poslova, u mom slučaju, nagomilalo toliko da su mi pretinci zaborava u glavi već dupkom puni! Evo, nije više bilo mjesta za nova potiskivanja!

Nemam neku određenu temu o kojoj bih vam pisala... Eko dvorište je, s malim iznimkama, opet eko–dvorište , bez onih ružnih podsjetnica naših nesavjesnih građana. Je li na nas djeluju ove riječi koje mjesečno čitamo u Barci , ili su se autoriteti grada Gorice poslužili nekim drugim metodama kojima bi spriječili navažanje smeća na nedozvoljena mjesta, ne znam, ali štogod bilo – djeluje! Hvala svima! Inače, vrijeme je ispitnih rokova, pa ne šetam našim naseljem često kako bih mogla prikupiti nov materijal za kritiku, te kako bih iskopala neki neotkriveni nemar i prvom nas prilikom u Barci posramila! Ma, nije mi to nikad bila namjera... ali često, prečesto radimo sramotne stvari, a umjesto nas se onda drugi ljudi crvene!

“Dobro”, mislit ćeš, “tko bi mene slušao? Pokušavao sam već puno puta, ali naišao sam na tišinu, kao da govorim gluhima!” A ne... varaš se! Ti možda misliš da svojim ustajanjem protiv neke negativnosti ništa ne postižeš i možda ćeš dugo vremena živjeti s tim uvjerenjem, ali, vjeruj mi, tvoje riječi su naišle na plodno tlo u srcima drugih, samo ta klica se kod nekih brže razvija, a kod nekih može ostati u stanju mirovanja godinama... Ali, nakon tog vremena, kad proklija, vidjet ćeš svoj trud, plod svojih riječi! Nismo ni sami svjesni koliko nam misli, riječi, primjera što nam ih drugi govore, ostaje u srcu i djeluje na nas.

Gospođa Nena Mala svakim je svojim člankom u meni posijala barem jednu klicu! Njene su me rečenice uvijek nadahnjivale... Ali tek sad dovoljno da o tome pišem! Vjerujem da su i tebe, dragi moj prijatelju, Nenini ili nečiji drugi članci ili primjeri potakli na razmišljanja, možda i osvijetlili neke točke u životu koje su dugo čamile u mraku... Pričaj o tome! Napiši štogod! I u životu... govori o sebi, svojoj djeci, roditeljima, prijateljima – dozvoli im da te upoznaju! Na taj ćeš način pomoći sebi, a vjerojatno, ne znajući i njima! I šutnja govori puno, kažu... Istina je! Ali treba znati šutjeti! Ipak... Bog nam je podario glas – zato govori! Buni se protiv nepravde, stvari koje ti ne odgovaraju! Pohvali nešto što ti odgovara! Pričaj s ljudima! Pričaj s Bogom! Pričaj Bogu! On će te tada inspirirati da drugima govoriš, da s njima pričaš, da se tvoj glas čuje!

Ne, nemoj to shvatiti kao propagandu... ali napišite štogod i u Barku. Svojim očima gledam kako svaki mjesec naši urednici love nove tekstove, kombiniraju sve i svašta kako bi ti, dragi čitatelju, imao što čitati u ovom trenutku! Svaka čast vama koji tekstove marljivo spremate svaki mjesec... ali TI, lijeni moj prijatelju... daj se i ti pokreni!!!

Bit će ti drago poslije! Pomoći ćeš i sebi i drugima, a sigurna sam da znaš kako!

Eto... nije trebala, ali na kraju je ipak izašla na površinu i mala kritika... Što ćete; ne mogu vas uvijek hvaliti (?!)! Umislit ćete se!