Broj
Godina
Ožujak, 2001.
© K_com Dtg Ltd 2005.
Broj |
16 |
Godina |
3 |
Ožujak, 2001. |
|
© K_com Dtg Ltd 2005. |
|
| |
|
 |
|---|
| zahvale | |||||
|---|---|---|---|---|---|
| Vlatka Karoglan |
| Zašto se opravdavaju? |
Prije nekoliko godina redovito sam pohađala vjeronaučne susrete za mladež koji su se održavali svakog tjedna. Na susretima je svaki put bila druga tema za diskusiju. Razgovaralo se, debatiralo, moraliziralo o mnogim problemima koji su prisutni u današnjem načinu života. Nudila su se rješenja, razvijale su se nove teorije, izmjenjivalo se mnogo mišljenja, ali u pravilu sve je ostalo na teoriji. Jedne večeri nas osmero dogovorilo se da odemo zajedno u kino. Parkirali smo se kod “Lisinskog” i na putu do kina kupili smo si topla peciva. Bio je mjesec studeni, vani je bila noć, temperatura je bila ispod nule. Svi smo bili dobro raspoloženi. |
 |
 |
Dok smo prolazili kraj jedne klupe zapeo mi je za pogled prizor koji se danas sve češće može vidjeti na zagrebačkim, a i mnogim drugim ulicama. Na klupi je u izlizanoj, poderanoj, prljavoj odjeći sjedio jedan naš stariji sugrađanin. Imao je sedamdesetak godina godina ili su mu samo njegove životne priče ostavile tako duboke tragove na licu. Na rukama je imao rukavice sa odrezanim prstima. Ruke i nokti bili su mu prljavi. Držao je stari “hrđavi” nožić i komadić špeka koji je rezao. Na klupi kraj njega na papiru bio je komadić kruha. To je bila njegova večera i njegov stola za blagovanje. Nas osmero prošlo je kraj njega sa osmjesima na licima. Većina ga nije ni pogledala, a oni koji jesu, okrenuli su glavu na drugu stranu. On je pogledao u nas mutnim, ali toplim pogledom.
Dok sam prolazila kraj njega u glavi su mi se počele vrtjeti misli. Prestala sam jesti svoje pecivo, prestala sam se smijati. |
|
Htjela sam se vratiti k njemu, dati mu svoje pecivo, odvesti ga sa sobom na toplo, okupati ga, ponuditi mu krevet za bar jednu noć mirnog i toplog sna. Oči su mi se zamutile. Društvo je već bilo nekoliko metara ispred mene. Nisu ni primjetili da sam zastala. Suze su mi se zakotrljale licem. U isto vrijeme, htjela sam pomoći čovjeku na klupi, ali sam bila posramljena što me taj prizor tako pogodio. Nisam željela da ostali to primjete.Nastavila sam hodati pognute glave s porazom u srcu i u mislima, svjesna da nisam ništa poduzela, ni jednu jedinu, najmanju stvar koju sam mogla. Bilo me sram sebe same. Društvo me u međuvremenu dozivalo da se vratim potpuno nesvjesno mojih misli. Vratila sam se k njima, ali nisam mogla pojesti svoje pecivo i nisam se više mogla smijati. Ne sjećam se koji je film igrao te večeri, niti koji je bio žanr, sjećam se samo čovjeka na klupi koji kao da je svojim pogledom govorio: “Znam da vi niste krivi. Budite sretni, mladi ste. Jednom sam i ja bio takav, mislio sam da je cijeli svijet moj.” |
|
 |
|
Danas, nekoliko godina nakon tog susreta, gotovo da ne prođe dan da ga se ne sjetim. Danas se više ne sramim pred prijateljima kada želim pomoći nekome na cesti. Danas se moji prijatelji posrame kad šetaju sa mnom zato što nisu pomogli nikome. Kada vide da sam pomogla nekome kome treba pomoć uvijek se ispričavaju u stilu: – Znam ja da oni to poslije prodaju; vidio sam ga kako pije u birtiji; sam si je kriv što je tu, da hoće raditi našao bi posao i sl. Pitam se zašto se moji prijatelji meni opravdavaju takvim isprikama. Ako znaju da ne treba pomoć drugima onda svoje razloge za to ne moraju obrazlagati meni. Tko sam ja da ih osuđujem. Ne osuđujem nikoga, samo slušam svoju savjest. Radim ono što osjećam bez obzira na ustaljene norme i uvriježeno mišljenje. Moja savjest nalaže mi da pomognem onima kojima je pomoć potrebna. U svakome od tih ljudi nalazi se Isus. Tko ga ne vidi i ne prepoznaje hoda svijetom slijep kraj zdravih očiju. Možda ne možemo popraviti svijet, ali ga možemo učiniti boljim. |