U početku je Bog stvorio cvijeće, drveće, životinje i ljude. Kad je to dovršio i kad je želio malo odmoriti, začuje prodoran i nestrpljiv zvižduk: “Pii–jip! Pii–jip!” Osvrnuvši se, Bog ugleda na malom grumenu trave crvenu ptičicu. “Ja nisam zadovoljna, veliki Bože”, pijukala je mala ptičica; “ti ne znaš da mene stalno ugrožava stara mačka i uvijek me želi uloviti!” “Ako želiš, pretvorit ću te u mačku”, reče Bog.

Mala ptičica pristane. I u tren oka ona postane velika mačka s dugom dlakom i snažnim čeljustima. “Baš sam lijepa mačka”, konstatirala je i glasno zamijaukala. Trenutak kasnije prođe putem neki pas i bijesno poleti za mačkom. “Gospodine”, poviče mačka, “neću moći izdržati pred tim bijesnim psom!” Bog uzdahne i reče: “Ako želiš, pretvorit ću te u psa.”

I tako je mačka postala pas, velik i snažan, s lijepim i snažnim repom i snažnim glasom. No začas se potuče s drugim psima, a ugrizao je i gospodara koji mu je davao hranu. Kad je došla večer i kad se spustila noć, pas se silno prestraši i poče se tresti: ugleda mnogo svijetlećih očiju.

“Gospodaru, doći će lav i požderati me! Molim te, načini od mene snažnog lava da se ne budem morao nikoga bojati.”
“Tako mi svih nebeskih zvijezda”, rasrdi se Bog, “ti stvarno nisi ničim zadovoljan! Svakog trenutka želiš postati netko drugi. No ipak, kad već želiš, budi lav.”
I iz psa postane lav. No neki je čovjek čuo lavlju riku, otrčao, uzeo koplje i bacio ga prema lavu. “Veliki Bože, to zaista nisam zaslužio! Radije bih postao vojnik.” “Uistinu nisi mudar”, reče Bog, “znaš li što tražiš?” “Znadem”, poviče lav, “želim postati ratnik!”

I kao grom s neba stade posred sela pred ljude snažan ratnik s kacigom, kopljem i perjanicom. Muškarci sela gledali su ga zavidno, djevojke su ga željno promatrale. I ponosan sunčao se ratnik na divljenje ljudi. Jednog dana zatraži komandant ratnika da se bori za ljude iz sela. A ratnik je razmišljao zašto da se bori za korist drugih: “Nisam li ja dovoljno jak, velik, moćan, lijep i dovoljno snažan?” I zamoli Boga da ga pretvori u komandanta.

“Budi poglavica!” reče Bog i konačno zaželi malo mira. I ratnik kao poglavica sjede na visoko prijestolje i mnoge su ga lijepe žene posluživale. I savjetnici su prolazili mimo i govorili: “Veliki vladaru, gospodaru slonova i nosoroga, vrijeme je da Stvoritelju prinesemo žrtvu, jer on je moćan i čudesan.”

Tad se poglavici nabra čelo pa reče: “A ja? Zar sam ja nitko? Tko meni prinosi žrtve? Zašto se ne klanjate preda mnom?” Ali tada je Bog zagrmio i grmljavina glasa potresla je poglavicu; odjednom zapuše silan vjetar i očisti i savjetnike i žene, a vladara zbaci s prijestolja.
Kad ljudi ponovno dođoše k sebi, opaze da je poglavica nestao. Vani je sjedila na nekom grmu mala crvena ptičica i pijukala: “Pii–jip! Pii–jip!” A ljudi se više nisu obazirali na nju jer su stalno tražili svoga poglavicu.