Kod duševno potpuno razvijenih ljudi razrješava se egocentrična svijest i time ih oslobađa da ulože vlastite snage i pušta da djeluju prema vani, da “se obogate svojim talentom”. Na tom putu naći drugove koji isto osjećaju, s kojima se može slijediti zajedničke ciljeve iznad vlastitog ja, to stvara povezanost koja obećava trajanje i koja bit ljubavi izvodi kao stav.

Tek svijest o zajedničkim zadacima stvara onu povezanost među ljudima, koji se prepoznaju kao živeći pod istim nalogom. Ali iz ovog stava raste tada ljubav prema bližnjemu.

Milosrđe za bespomoćne i slabe – kaže Goethe u Muhamedovoj pjesmi – ne čini siromašnijim, naprotiv: ljudi koji ne misle na svoje vlastite ciljeve, nego svoje snage poklanjaju drugima, povećavaju ljubav i time duhovnu snagu u svijetu. Ali tek tako postaje čovjeku moguće da odbaci okove svoje prirode i da iznad nje izraste.

Milosrdnom Samaritancu, koji je prema neprijatelju svoje zemlje izvršio ljubav (prema bližnjemu), nije to bilo prirođeno kao kod životinja koje po svojim prirodnim nagonima pomažu članovima svoje vrste, već je on postupao protiv svakog odgoja i vladajućih običaja.
Svome prijatelju pomoći nije nikakvo etičko ostvarenje – svog neprijatelja ljubiti je najviše ostvarenje koje mi poznajemo. Time u ljubavi prema bližnjemu postaje prava veličina ljudske sposobnosti voljenja jasnija nego u svim drugim oblicima izražavanja ljubavi. Ljubav prema bližnjemu zaslužuje svoje ime najviše ondje gdje se ona i protiv prilagođenih i uprogramiranih normi razvija, gdje se ono drukčije, strano, nama osobno neprijatno voli zbog njega samog. I u tome se ljubav kao stav pokazuje tada najslobodnije od svih bioloških korjena, dok se ona tamo gdje je spolna nikad ne može jasno odvojiti od tih korjena.