I stvarno, vrlo brzo se vratio sa svećenikom koji se s puno sućuti nagne nad ranjenikom, vrlo mladim čovjekom.
“Želite li se ispovjediti?” upita ga.
“Da, želim se ispovjediti”, stenjao je ranjenik. “Recite, jeste li vi župnik ovog mjesta?”
“Jesam!”
“Dragi Bože!” promuca mladić.

Dugo je trajalo dok je svećenik otišao od ranjenika. Kosa mu je bila sva u znoju, a lice mu blijedo kao zid kad se vratio do patrole.
“Braćo, ponesite ovog samrtnika u obližnju kuću da ne umre na ulici.”

Kad su se vojnici približili umirućemu, on se malo uspravi i pozove ih k sebi.
“On mi je oprostio! On me je odriješio!” istisnuo je boreći se za život.
“Zašto da ti on ne oprosti? To je njegova dužnost, njegova služba!”
“Nisam znao što radim! Ubio sam trideset dvojicu svećenika, zaklao, strijeljao, zadavio. U svakom sam mjestu provalio u župnu kuću. To sam učinio i u ovom mjestu. Ovdje nisam našao svećenika, ali sam našao njegova oca i dvojicu njegove braće. Pitao sam ih gdje je župnik, a oni ga nisu htjeli izdati. Tad sam svu trojicu ustrijelio. Razumijete li? Svećeniku koji me je ispovijedio ja sam ubio oca i dvojicu braće... A on mi je oprostio!”