Drugi vatikanski sabor (1962.–1965.) odgovor je Crkve na kretanja u čovječanstvu poslije svjetskih ratova: u izmijenjenom i sekulariziranom svijetu Crkva želi djelotvorno i vjerodostojno živjeti Kristovu poruku. Pritom je bogoslužje jedan od odlučujućih čimbenika. Ono opet mora postati srcem Crkve. Liturgijska konstitucija “Sacrosanctum Concilium” od 4. prosinca 1963. iz tako opisanog stanja liturgije povukla je praktične konsekvence, učinivši je jednostavnijom, preglednijom i bliskom puku, a uvođenjem narodnog jezika i razumljivijom. Vanjsko provođenje reforme, koje se proteglo na više od dva desetljeća, sada neodložno iziskuje i nutarnje usvajanje.

Posljednjeg dana pedesetodnevnoga vazmenog vremena slavi se dovršenje vazmenog događaja, tj. Gospodinovo uzvišenje, kako se ono na vidljiv način očitovalo u slanju Duha Svetoga (Dj 2, 32–36). Sama svetkovina ima korijen u Starom zavjetu: najprije je to bila poljodjelska svetkovina (Lev 23, 15–17), dan zahvale za žetvu, i slavila se uz gozbu (Tob 2,1). Zatim se njome slavio spomen na povijesni događaj sklapanja Saveza na Sinaju. Slično Krist donosi Duha Svetoga kao žetvu svoga vazmenog predanja te Božje sinove i kćeri (Jl 3,1) poziva k stolu, čime na zemlji otpočinje Novi savez. Sveukupno vazmeno otajstvo uključivši i križ, naglašeno je i crvenom bojom paramenata. Poslije Večernje uklanja se uskrsna svijeća od oltara. Nekada se slavio i Duhovski ponedjeljak. Sada je to u nas blagdan Marije Majke Crkve.

Božji Duh, oblikovatelj Isusova življenja, koji ga je poveo u pustinju i k ljudima, koji mu je dao snagu da bude poslušan sve do smrti na križu i koji ga je iz groba smrti probudio na novi život, sada ispunjava udove Crkve, sabire ih u jedno Tijelo, čini djecom Božjom, a okupljenu zajednicu mjestom susreta sa Bogom, gdje imamo slobodan pristup Ocu. Stoga je Duh Sveti onaj koji omogućuje bogoslužje; bez njega nema djelotvornog naviještanja riječi, bez njega nema molitve koja bi dopirala do Oca, bez njega nema euharistije. Upravo zato u završnici molitava spominje se kao ujedinitelj (“u jedinstvu Duha Svetoga”), dok mu se službene molitve nikad izravno ne obraćaju, ali to čine neke pjesme.