Rođen je 5. svibnja 1898. godine u Brezarićima pokraj Krašića, kao peto od osmero djece. Nakon mature odlazi na ratište. Nakon rata studira agronomiju i zaručuje se, ali na svećenikov nagovor ostavlja zaručnicu i odlazi u Rim gdje studira filozofiju i teologiju.

Za svećenika ga zaređuje nadbiskup msgr. Giuseppe Palica, 26. listopada 1930. godine u Rimu. 28. svibnja 1934. godine ga papa Pio XI., na molbu nadbiskupa Bauera, imenuje njegovim koadjutorom s pravom nasljedstva. Zagrebačkim nadbiskupom postaje 7. prosinca 1937. godine i odmah oživljava župne karitase, osniva nove župe u predgrađima i snažno kreće u duhovnu obnovu svećenstva i cijelog hrvatskog naroda.

Zagrebačku nadbiskupiju vodio je u punoj vjernosti i poslušnosti Svetoj Stolici i u najtežim godinama rata i poraća, kao zaštitnik progonjenih i otac sirotinje.

Osuđivao je razne nacističke zakone te je odlučno stajao na braniku vjere pred bezbožnim komunizmom.

Nakon što je odbio da se odvoji od Rimokatoličke Crkve i osnuje neku “nacionalnu crkvu” biva uhićen i optužen da je radio protiv naroda. U namještenom procesu, nevin je 11. listopada 1946. godine osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu i gubitak građanskih prava. Mnogo je trpio zbog osnutka svećeničkih udruženja pod pokroviteljstvom i na poticaj bezbožnog komunističkog režima, ali je i iz zatvora u Lepoglavi (1946.–1951.) i iz kućnog pritvora u Krašiću (1951.–1960.) poziva biskupe i svećenike da ne pokleknu.

Zbog njegove vjernosti, papa Pio XII. imenuje ga kardinalom 1953. godine, a papa Ivan XXIII. piše mu 1959. godine u Krašić: “Budi hrabar; ne trpiš zbog krivnje, već zbog kreposti; u žalosti nastoj trpjeti s radošću; ta bolje je nepravdu trpjeti, nego činiti!” Taktika je bila, kao što kaže Isus: “Udarite pastira i stado će se razbjeći”: čak je 68 svećenika zagrebačke nadbiskupije ubijeno poslije rata. Suđena su 133 svećenika i bogoslova, ukupno na 703 godine zatvora.

Stepinac umire u Krašiću 10. veljače 1960. godine, a 13. veljače pokopan je u svojoj katedrali u koju se nije smio živ vratiti. Njegov grob postaje mjestom trajnih hodočašća. U svojoj oporuci, Stepinac je zamolio hrvatski narod da ostane vjeran, čak i po cijenu života Kristovu namjesniku u Rimu.

Na molbu kardinala Šepera i nadbiskupa Kuharića, papa Ivan Pavao II. dopušta pokretanje postupka za Stepinčevu beatifikaciju. Na svečanom bogoslužju u Mariji Bistrici, pred desecima tisuća hodočasnika, 3. listopada 1998. godine, papa Ivan Pavao II. proglašuje ga blaženim, nazivajući ga: “Najsvetijim likom Crkve u Hrvata”.

Ni narod nije zaboravio tko je bio Stepinac, pa ga od dana njegove smrti 10 veljače 1960. godine trajno štuje kao sveca i pali mu svijeće.