Križaj se, ali se križaj pravilno. Nije ti to prikraćena, površna kretnja kao da ne znaš što znači. Ne, pravilan je to znak, polako napravljen, velik, od čela do prsiju, od jednog ramena do drugoga. Osjećaš li kako te svega obuzimlje? Saberi se, sav, sve svoje misli i sva čuvstva u tu kretnju. Misli, kako ide od čela do prsiju, od ramena do ramena. Onda je osjećaš: svega te obuhvaća, tijelo i dušu, ujedinjuje te, blagoslivlje te, posvećuje te. Zašto? Jer je znak svemira, znak otkupljenja. Na križu je naš Gospodin otkupio sve ljude. Po križu posvećuje svakoga čovjeka, svega, do posljednje niti njegova bića. Radi toga se križamo prije molitve, da nas križ uredi i sabere, da nam misli, srce i volju utopi u Boga. Križamo se poslije molitve, da ostane u nama što nam je Bog darovao. Križamo se u napasti, da nas jača. U nesreći, da nas čuva. Kod blagoslova, da u svoju dušu primimo svu puninu Božjega života, da taj u njoj sve oplodi i posveti. Misli na to uvijek kad se križaš. To će obuzeti sve tvoje biće, vanjštinu i nutrinu, tvoje misli i tvoju volju, osjećaje i ćud, svu tvoju djelatnost i po njemu će se sve označiti, obilježiti, posvetiti u moći Kristovoj, u imenu trojedinog Boga.

Izabrao sam ovaj lijepi tekst Romana Guardinija, svećenika i teologa, sveučilišnog profesora i jednog od najznačajnijih mislitelja europske kulturne povijesti našega stoljeća, kako bih u ovo doba opće pomame i milenarističkog ludila skrenuo pozornost na ono što činimo svakodnevno, a možda površno i bez dubljeg znanja. Što znači poklek i križanje kod ulaska u crkvu? Čini se da mašući pred nosom tjeramo muhe, a poklek nalikuje na iznenadnu slabost jedne od nogu i to obično krive. Svima nam nedostaje sabranosti i dubljeg promišljanja onoga što nazivamo vjerom koju smo milošću Božjom baštinili od svojih djedova i baka, a oni od svojih i naših predaka. Hoćemo li dopustiti da se na nama prekine vjernost Crkvi koju je sv. Otac prilikom prvoga posjeta Hrvatskoj nazvao vidljivim znakom ljubavi nebeskoga Oca u Hrvatskoj zemlji. Što ćemo namrijeti svojim potomcima pred vratima novoga tisućljeća do kojega je ostalo nešto manje od godine dana?

I što za nas uopće znači vjera; shvaćamo li njenu bit i smisao u našem životu.

“Ponajprije, vjera nije uzbuđenje niti osjećaj. Nije ni uvjerenje da se netko spašava ili “opravdava” samo iz toga razloga što slučajno tako osjeća. Od vjere ne tražimo da potpuno zadovolji razum. Nije ni osjećaj da Bog postoji. Vjera je prije svega razumni pristanak. Ona usavršava um, ne ruši ga. Pribavlja razumu Istinu koju ne može sam po sebi dohvatiti. No, ako bi ona bila samo to i ništa više, ako bi bila samo dokaz onoga što ne vidimo, ne bi bila potpuna. Ona je zahvat, veza, zajednica volja, “temelj onoga čemu se nadamo”. Prihvaćamo potpuno Objavu ne samo radi svoga zadovoljstva, nego radi Onoga koji ju je dao.” Tako je o vjeri govorio, meni vrlo dragi Thomas Merton .

Senzacije što ih pod krinkom potpore vjeri i Crkvi svakodnevno čitamo u tisku, hrana su lakovjernima, jer “čudesna viđenjima” po prozorskim i sjenama na zidu, te veliki broj “vidioca” koji primaju “spasonosne poruke” nisu i ne mogu biti zdrava pobožnost i duhovni život. To su prije svega slijepe vođe slijepaca i prodavači magle koji s Istinom nemaju veze. Što je istina?, upitao je rimski upravitelj Poncije Pilat. Istina je Isus iz Nazareta; On je Put, Istina i Život . S Isusom koji je Krist završila je Objava, a rimska Crkva s Petrovim nasljednicima do danas i u vjekove baštinica je onoga što je Providnošću nama i našim precima uliveno.

Što su za nas blagdani i kako ih svetkujemo. Nisu to samo puni stolovi, lijepo umotani pokloni ili pak mnoštvo velikih ili malih lampiona i skupoga cvijeća na grobovima naših umrlih. To je, čini se, više malograđanština i populistički kič koji odudara od svega lijepoga i onoga što nazivamo duhovnim. Ta tko još moli pokraj grobova na blagdan Svih Svetih, koji se nažalost i u našoj dragoj Domovini još uvijek naziva Dan mrtvih.

Kao da je vidjeti i biti viđen u odijelu ili bundi prevladalo bit samoga dana te se želimo iskupiti radi nekih propusta. Uzalud župnik upućuje da se novac olako dan trgovcima dade u crkvene ili u druge svrhe - za potrebite. Ako i netko progovori protiv toga, odmah se nađe advocatus diaboli, jer kako bi rekao bivši župnik: “Svatko dobro dođe tko udara po katolicima.”

Gdje smo u svemu tome i činimo li svaki prema svojim mogućnostima da nastojimo u onome čemu nas uči evanđelje? Jao meni, ako li evanđelja ne navješćujem kaže sv. Pavao .

Osluškujmo što govori Crkva, jer njeni smo udovi, i što pred nas Bog stavlja svakoga dana te pogledajmo pored sebe braću zaboravljenu, jer izranjenih niz put imade mnogo.

Evanđelje jest Radosna vijest pa činimo da tako bude u našim životima i životima naših bližnjih. Tko je naš bližnji...