Za vrijeme svoga javnoga djelovanja Isus je nebrojenim čudesima dokazao da je pravi Bog. Kad su pak poglavari židovskoga naroda vidjeli, da sav narod ide za Isusom i da sve više ljudi vjeruje u njega, odlučili su da će ga ubiti. Isus je znao što su zasnovali njegovi neprijatelji, ali je ipak dopustio da se to dogodi, jer je htio da svojom mukom i smrću zadovolji za sve grijehe cijeloga svijeta i tako ljudima pribavi izgubljenu milost i pravo na nebo.

Dan prije nego li se to zbilo, Isus je dao ljudima dokaz svoje najveće ljubavi. Dao nam je ustanovu presvetoga Tijela i Krvi svoje pod prilikama kruha i vina. To je djelo ljubavi izvršio Isus na posljednjoj večeri, kad je pretvorio kruh u svoje Tijelo i vino u svoju Krv, te rekao apostolima: “Ovo činite na moju uspomenu!”

Ta vlast, koju je Isus dao apostolima, prešla je na biskupe i svećenike, koji tu vlast vrše u svetoj Misi. Sv. Misa je nekrvna žrtva Novoga Zavjeta, u kojoj se Isus Krist pod prilikama kruha i vina neprestano prikazuje svome nebeskom Ocu.

Jer se kruh i vino pretvara u Tijelo i Krv Isusa Krista na oltaru, zato se ta najsvetija ustanova Novoga Zavjeta zove: Presveti Oltarski Sakrament. Presveti Oltarski Sakrament je dakle pravo Tijelo i prava Krv Isusa Krista pod prilikama kruha i vina našoj duši za hranu.

Dolazimo često k Isusu, osobito na nedjelje i blagdane. U zahvalu što je Isus na tajanstveni način ostao među nama, molimo rado ovu kratku molitvicu: “Budi hvaljen i slavljen Isus u Presvetom Oltarskom Sakramentu sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.”

Isus je rekao: “Ja sam kruh živi, koji siđoh s neba. Tko jede od ovoga kruha, živjet će dovijeka.” (Iv 6, 51). Isus hoće, dakle, da ga primamo u sv. Pričesti i u to nam ime obećaje život vječni. Primajmo ga rado, kad nam je to moguće. Ako ga ne bismo mogli primiti, a mi želimo da Isus dođe u našu dušu barem duhovnim načinom, recimo: “Moj Isuse, ja vjerujem, da si Ti u Presvetom Oltarskom Sakramentu! Ljubim te i želim da dođeš u moju dušu!”