Broj |
21 |
Godina |
3 |
Kolovoz, 2001. |
|
© K_com Dtg Ltd 2005. |
|
|
|
![]() |
|---|
Sv. Vaclav i Sv. Ludmila |
||||
|---|---|---|---|---|
| Damir Novaković |
| Sveti Vaclav i sveta Ludmila |
| (Češka Republika) |
Prije nego što vam ispričam pričicu o sv. Vaclavu i njegovoj baki, sv. Ludmili, moram se ispričati Petru i Pavlu, ali i vama, dragi čitatelji Barke, jer sam vas prošloga mjeseca ostavio bez svoga članka. Nadam se da ćete nam dati priliku da vam sljedećeg ljeta napišemo nešto o sv. Ruži Limskoj, ili pak o sv. Stjepanu Ugarskome. Možda ste već primijetili da sam vas odlučio upoznavati sa svecima zaštitnicima država Europe, ali i svijeta. Ovaj put odvest ću vas malo sjevernije od našeg sela Mlake, u Češku Republiku. Vodim vas u bajkovito vrijeme češke povijesti, u doba pokrštavanja slavenskih plemena, u X. stoljeće. Iz Soluna u drugoj polovici IX. st. dolaze Ćiril i Metod, koji Kršćanstvo, liturgiju i sveukupnu pismenost glagoljicom približavaju poganskim Slavenima. Metodu na krštenje dolazi i Ludmila, žena Borivoja Češkog, prvog kršćanskog češkog vojvode. |
![]() |
| Njih su dvoje zajedno sagradili crkvu pokraj današnjeg Praga, te bezuspješno pokušavali obratiti svoje podanike na Kršćanstvo. Imali su dva sina; stariji, Spitinjev, 878. g. naslijedio je oca na prijestolju, dok se mlađi, Bratislav, oženio za Drahomiru, poganku koja se pretvarala da je Kršćanka. |
| Oko 903. g. svog brata na češkom prijestolju brata nasljeđuje Bratislav. Mladom se kraljevskom paru rađaju dva sina, blizanci Vaclav i Boleslav, budući sv. Vaclav i Boleslav Okrutni. Vaclava je u kršćanskom duhu odgajala njegova baka Ludmila na svome imanju pokraj današnjih Českih Budějovica. Njegova je majka Drahomira bila užasno ljubomorna na Ludmilu, jer je baka na malog Vaclava ostavila priličan vjerski utjecaj. Zato je Drahomira potplatila dvojicu mađarskih velikaša da zadave Ludmilu, što su ovi i napravili. Slično je Drahomira postupila i sa svojim mužem, Bratislavom. Tako se osiguravši, Drahomira sama sjeda na prijestolje, te vlada vrlo samovoljno i okrutno. Stoga je 922. g. sin Vaclav bio primoran od naroda sjesti na prijestolje. Dvije godine kasnije postao je vojvoda. Bio je pobožan Kršćanin, osobno se zavjetovao na bijedu, poticao je Kršćanstvo, bio pravi prijatelj Crkve i voljeni vladar svojega naroda. Na njegov poziv pokrštavanje su vršili njemački svećenici, da bi 929. g. čak dopustio njemačkom caru Heinrichu I. Ptičaru da osvoji Češku, čime bi ona postala samostalna pokrajina, pod njemačkom upravom. |
![]() |
Toj su se Vaclavovoj prokršćanskoj odluci suprotstavili češki poganski plemići, a s njima i brat Boleslav, koji je uz to želio i Češku Krunu. Boleslav je tako Vaclava, još iste godine, dok je ovaj na jednoj vjerskoj svećanosti ulazio u crkvu, sasjekao u komadiće. Boleslav se tri godine nakon bratova ubojstva pokajao, te je bratove posmrtne ostatke prenio u Prag, u katedralu sv. Vida. Vaclava se već od trenutka ubojstva smatralo za mučenika i štovalo kao sveca, a na njegovom su se grobu događala čudesa. Sv. Vaclava, glavnog zaštitnika Češke slavimo 28. rujna. Na vrhu Vaclavskih naměsti, glavnoga praškoga trga, nalazi se kip sv. Vaclava koji tješi i hrabri svoj narod i gleda u njegovu svjetlu budućnost. |