Bilo da se nalazite u školi ili ste na svom radnom mjestu; ili ste u redu kod liječnika ili se nalazite u tramvaju; možda ste u kazalištu ili ste na utakmici; a možda idete na misu ili sprovod ili vam se najbolji prijatelj ženi... Sve ove, naizgled nespojive, radnje povezuje – psovka! Već od rođenja se ona uvlači u maleno dijete, jer roditelji ne vode računa o tome trebaju li djetetu dati slobodu da samo odluči želi li si zatrovati dušu psovkama. Nisam još čuo ni za jedan, ali možda postoji i primjer gdje je djetetu prva riječ psovka!

Radio sam neko vrijeme u jednoj trgovini, pa sam imao prilike upoznati ljude različitog obrazovanja i različitih naravi. Svi su pravi profesionalci – jedni u poslu, a drugi u… psovanju! Ovi su već toliko uvježbani da psuju u “desetercima”, a na inspiraciji bi im mogli pozavidjeti i naši najpoznatiji lirici. Radeći tamo, shvatio sam da je naše “društvo” do srži pokvareno psovkom, pa je intelektualac našeg vremena na toj jezičnoj razini na kojoj su prije manje od stotinu godina bili samo kočijaši!!!

Čak su i oni imali više poštovanja prema sebi i Stvoritelju. Psovka danas ne poznaje klase, obrazovanje, odgoj, vjeru… Ona se sve češće prodaje pod kulturu i umjetnost, a narod sve konzumira. I stari i mladi uče psovati, varati, lagati i to je sve još zapakirano pod “slobodu” izražavanja ili ponašanja. Kad bi se neki čovjek i jače založio u borbi protiv psovke, vjerujem da bi istog časa bio osuđen zbog kršenja “ljudskih prava”. Uostalom, bilo bi glupo očekivati od političara da se založe protiv nečega u čemu prednjače.

Uglavnom, ne treba tražiti pomoć niti od vlasti, niti od bilo kakvih institucija i udruga, pa čak niti od Crkve. Psovka je problem koji svaki psovač mora riješiti sam sa sobom. Na nama je da upozoravamo bližnje na taj smrad koji se širi iz njihovih usta i zagađuje sve oko sebe. Zamolimo i Boga da nam pomogne i iskorijeni taj izraz nekulture i bezvjerja iz našeg naroda.