Usred bijede ovog svijeta, slični smo robovima, koji se muče po danu i noći, koji se iscrpljuju u radu u trajnoj iluziji. Čovjeku je potrebno Nebo kao što su ptici potrebna krila da mogne letjeti. U svim povijesnim razdobljima, misao na Nebo davala je ljudima hrabrosti da žive. Činila je da svijetli, da sja u njima nada, umirivala je duše onih koji su bili pred smrću.

Nebo nas podsjeća da smrt nije zadnja riječ na zemlji. Ali, tko će nam reći, što je Nebo, što je Raj? Je li ljudski jezik u stanju učiniti, da shvatimo mi smrtnici kvalitetu, intenzitet, sreću koju je odredio Bog za svoje izabrane? Teolog Crkve, Sv. Toma Akvinski, na kraju svoga života doživio je nebesku pomoć, da je vidio zraku svjetla nebeskog... Od tog časa, prestao je pisati, govoreći: “Otkako sam okusio divote Neba, sve što znam izvan toga, izgleda mi ništa”. Napokon, apostol Pavao, za vrijeme svog zemaljskog života uz specijalnu pomoć Božju, vidio je Nebo, pa izjavljuje kako je čovjek nesposoban ovdje, na zemlji, shvatiti, što je pripravio Bog za svoje izabrane. U Nebu ćemo vidjeti Boga, ne u slikama kao u ogledalu, nego licem u lice, neposredno, ne tjelesnim očima, nego s dušom, koju je stvorio na svoju sliku. U Nebu ćemo biti zaštićeni od svih bijeda, jer tu će biti srca čista, sačuvana od svih ovih bijeda, jer tu će biti srca čista, sačuvana od pokvarenosti i prljavština ovog svijeta. Ne treba zamišljati Raj prema uzoru naše zemaljske sreće. Ipak, sigurno je, da će izabrani imati druge radosti. U Raju ćemo naći roditelje i prijatelje, preobražene svjetlom ljepote i dobrote samog Boga. Bog će otrti svaku suzu s očiju pravednika i više neće biti ni žalosti, ni rastanka ni boli. Nebo će biti grad blažene vizije mira, grad sagrađen živim kamenjem, a to su izabrani: sa svim dobrima, daleko od svih zala. Mržnja, ambicija, pohota, bludnost, zločin, što je sve to od ove zemlje činilo zemlju grijeha i život zemaljski tako mučnim, to više neće moći biti na blagoslovljenom mjestu, u Raju...