Oni koji oduševljavaju, oduševe i odu! To je njihova velika mudrost. (Možda i jedina…,vidjelo bi se kad bi ih se stavilo da svaki dan žive u župi gdje te nitko ne čuje ili na radnome mjestu gdje ljudi imaju druge interese.) Lako je zapaliti vatru u jednome trenutku, ali je umjetnost podržavati je. Lako je oduševljavati s pozornice (i propovjedaonica može biti samo pozornica), ali bi bila umjetnost nad umjetnostima oduševljavati kad čovjek ne dobije zasluženu plaću, kad mu se dogodi nepravda, kad mu najvoljenije biće ubiju, kad mu kuću spale i imanje oplijene, kad žanje neuspjeh za neuspjehom. Lako je dati recept i otići. A umjetnost je stajati iza onoga tko mora piti lijek i bodriti ga. Lako je reći: “Ne plači”, ali je mnogima nemoguće zaplakati s uplakanima. No to se drugo više isplati, makar prvo žanje pljesak. Konačni pljesak ipak dolazi na kraju… kad se zastori spuste i reflektori pogase...

Dobro je da oduševljavatelji – kojih sve više ima i za kojima sve više mase trče – oduševe i odu. Obično se više ne pojave... Inače bi ih tako brzo bivši oduševljeni rastrgali.

Oni koji oduševljavaju, gotovo kao po pravilu ne oduhovljavaju! Oni samo uzbuđuju duševno stanje čovjekovo (do duhovnoga uopće ne prodiru, jer do njega nije lako doći i nemoguće je doći odjednom), provociraju određenu ekstazu. Oni su ustvari duševna droga koja smeta i štetna je za život jednako kao i svaka druga droga. Opasan bijeg od života!

Njima je svejedno hoće li uzvikivati “hosana” ili “raspni ga”. Oni samo osjećaju potrebu da moraju vikati bilo što. Oni ne trebaju život nego oduševljenje, ne cjelinu svakodnevice nego časovitost trenutka. Trganje života.