U američkoj su državi Michigan već danima harale oluje i pucali gromovi, a rijeke su se pretvorile u ogromne vodene tokove. Sa željezničke postaje Mount Clemens odašilje se poruka Morseovim pismom. Šef stanice Connors, sav blijed, javlja. “Most se srušio!” zvao je kolegu. “Vlak broj sedam! Trebao bi biti kod nas za deset minuta!”

Petnaestogodišnji naučnik Edison sve to napeto sluša. Kad bi bilo bar malo više vremena. Ali sat pokazuje već samo devet minuta. I najednom skoči. “Moja je sestra u vlaku broj sedam. Ona treba doći večeras. Kad bih samo mogao doći do nje!” Connors strese glavom. “Prekasno je. Vlak je već napustio posljednju postaju. Bože dragi, to će biti strašno!” No mladić se ne predaje. Mozak mu grozničavo radi.

“Sad znam! Brzo! Jednu lokomotivu! Odmah trebam jednu parnjaču u pravcu mosta. Ja ću svojoj sestri davati zviždaljkom parnjače znakove i tako prenijeti poruku. Sestra razumije Morseovu abecedu.” Šef stanice je malo oklijevao. “Tvoja sestra neće povjerovati.” “Još ima samo osam minuta!” vikao je mladić. “Brzo, to nam je jedina šansa.” I Connors odluči poslušati. Pozove strojovođu jedne lokomotive koja je radila na ranžiranju kompozicija. “Jack, uzmi ovog mladića i s punom parom pojuri k mostu. Ali se pravodobno zaustavi!”

Edison skoči na lokomotivu i oni pojure. Connors je vidio kako su nestali iza zavoja i pogleda na sat: još četiri i pol minute! Dva kilometra prije mosta počeo je Edison kao luđak povlačiti parnu zviždaljku. I brzinom munje dolazili su Morseovi znakovi poruke: “Most se srušio, stanite! Most se srušio, zaustavite!”

Na vlaku broj sedam ljudi su se zabavljali. Tad reče neki postariji gospodin: “Neki se vlakovođa morao dobro napiti!” Ali jedna je djevojčica pozorno slušala. “To su Morseovi znakovi”, zaviče ona. I počela je govoriti: “Most se srušio. Sta-ni-te! Sta-ni-te! Moramo zaustaviti! Most se srušio! Moramo zaustaviti! Most se srušio!” Stariji gospodin s kratkom bradicom primijeti zlovoljan: “S time se nije šaliti, mlada gospođice! Vlak se zaustavlja tek u najvećoj nuždi.” I sve jasnije su se čuli očajni signali. Još je samo kilometar do mosta, do katastrofe.

“Ali to nije igra!” vikala je dalje gospođica. “Most se zaista srušio. Moramo odmah zaustaviti! To su Morseovi znakovi. Ja ih znam.” I pokušala je rukama dohvatiti kočnicu vlaka, ali je bila premalena. Sva očajna sakrije lice rukama. Tad se javi neka elegantna dama: “To je stvarno ludo. Ne može to biti istina!” No stariji je gospodin bio zabrinut. “Jesi li sigurna?” upita djevojčicu. “Sasvim sigurna. Ali brzo!” Tad stari gospodin ustane i jednim snažnim zahvatom povuče kočnicu. Točkovi vlaka se zaustaviše oštro cvileći na tračnicama: vlak je stao. Stali su nekih dvadesetak metara pred ponorom.

Nešto nam u ovom primjeru daje istinski misliti: da taj stariji gospodin nije povjerovao spasenjskoj poruci, bili bi on i svi suputnici izgubljeni. Ako spoznamo da nam je Bog govorio, i ako unatoč tome ne želimo povjerovati njegovoj poruci, može se dogoditi da vlastitom krivnjom budemo izgubljeni.