Dragi prijatelji,
Često sam u Barki pročitala rečenicu koja je upućena Mlačanima. Tko su Mlačani i pitam se iše puta? Osjećam se Mlačankom jer sam polovicu života provela tu. Domaći me još nisu prihvatili. Čija sam?

Dolaskom u Veliku Mlaku željela sam što bolje upoznati ljude, povijest mjesta. Posebno su mi bili zanimljivi blagdani. Neki su bili isti kao i u mom kraju. Posebno me je radovao blagdan sv. Barbare. Jedno vrijeme je to bio i dan škole i dan mjesta. Prolazilo je vrijeme, a važni dani su se selili. Eto ove godine se slavi dan kada je prvi Mlačanin prodao svoju zemlju. Mislim da to nije bez razloga. Dok je većina Mlačana slavila Boga i one koji su svoj život položili za Isusa slavili su sv. Barbaru i sv. Joakima i Anu kojima je odgoj djece bio uz Boga glavni zadatak. Ne čudi me promjena dana mjesta, jer je velika većina Mlačana prodala svoju zemlju Dotepencima. Kad se novac potrošio počeli su se i ljutiti na Dotepence. U crkvi im postade tijesno. Mnogi zbog toga i ne dolaze u crkvu. Iz godine u godinu kod nekih riječ Dotepenec više ne zaslužuje ni veliko slovo na početku. Nedavno mi reče jedan susjed koji je Veliku Mlaku zavolio iskreno. (Izabrao je kao raj na zemlji) Ma, ne bi ja bio dotepenec da vaši ne postadoše RASTEPENCI! Tko će kulturu, običaje prenijeti na mlađe. Reče mi susjeda da u školi od četrdeset učenika samo jedan ima baku i djeda u Velikoj Mlaki rođene. Čini mi se da je blizu dan kada će dotepenci slaviti dan kada je zadnji Mlačanin prodao komad zemlje (svoje djedovine).

Kroz Mlaku gledam i Hrvatsku koja komad po komad prodaje strancima, pa od njih očekuje da njeguju hrvatski jezik, kulturu...
Na mlađima svijet ostaje. Koliko je mlađih? Na čemu će ostati i opstati mlađi?