Očekujemo li što od ovogodišnjeg Božića? Hoće li nam i ovaj biti kao i prijašnji? Tijelo će se razveseliti ugodnim podražajima: iščekivanju nekakvog slavlja (ubrzo je i Nova godina, a tu ćemo se potruditi dati tijelu oduška), darova, ukrasa, svečane odjeće, dobre, slatke, izobilne hrane i pića... I na kraju zaključiti da na nama nije ostavilo nikakvog osobitog traga! I dalje ćemo očekivati neko novo veselje ili blagdan da nam promijeni ustaljenost života... drugi Božić, drugu Novu godinu kojoj ćemo se veseliti, nešto očekivati... i tako do kada?

Želimo li promjenu? Ako da, dopustimo da nas ovogodišnji blagdan Božića podsjeti da je Bog, Svemogući, Jedini, uistinu poslao svoga Sina “da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3,16). Ako povjerujemo da se to stvarno dogodilo, sasvim ozbiljno, i da to ima veze sa mnom osobno, vidjet ćemo promjenu. Tada ćemo i sve drugo što znamo o Isusu početi shvaćati ozbiljnije. I napokon ćemo imati razlog da se radujemo, bez prestanka, podsjetivši se da je Isus rekao: “...radujte se što su vam imena zapisana na nebesima” (Lk 10,20).

Zašto bi se tome radovali? Zato “što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube” (1 Kor 2,9).
A zašto je važno povjerovati? “A bez vjere je nemoguće omiljeti Bogu, jer tko mu pristupa, vjerovati mora da postoji i da nagrađuje one koji ga traže” (Heb 11,6). Krenimo u promjenu!
Bog je učinio svoj korak, učinimo i mi svoj, povjerujmo mu i ozbiljno ga potražimo, ozbiljno mu se obraćajmo; njega ne možemo prevariti, jer on to može prepoznati. “Jahve reče: ‘Jer mi narod ovaj samo ustima pristupa i samo me usnama časti, a srce mu je daleko od mene…” (Iz 29,13)

Pristupi mu srcem i neka:
“Sva radost tvoja bude Jahve:
on će ispuniti želje tvoga srca!
Prepusti Jahvi putove svoje,
u njega se uzdaj i on će te voditi.
Pravda će tvoja zasjati k'o svjetlost
i tvoje pravo k'o sunce podnevno.” (Ps 37,4–5)

A dok tražimo Boga i obraćamo mu se svim srcem, ne zaboravimo ove njegove riječi:
“Ako me tko ljubi,
čuvat će moju riječ,
pa će i Otac moj ljubiti njega
i k njemu ćemo doći
i kod njega se nastaniti.” (Iv 14,23)