Što nama, ljudima, treba da bismo bili istinski sretni? Jesu li nam potrebna raskošna veselja i druženja? Trebamo li gomilu propisa, normi i zakona da bi osjetili sigurnost ili bilo kakvu sreću? Ova pitanja počeo sam se pitati tek sad kad sam upoznao svijet koji je tako različit od naše Velike Mlake; svijet koji Boga i vjeru doživljava na drugačiji način.

Broome je mali grad na sjeverozapadu Australije. Mnogi turisti baš tu, u gradu bisera i predivnih plaža, traže svoj mir, svoj 'dio raja' na ovoj zemlji. Ja sam ovdje došao izvan turističke sezone, pa vjerujem da ću Božić dočekati s više mira u srcu i duši. Ovdje sam i shvatio da je jednostavnost ono što nas ljude najviše oduševljava. Tropska klima i ljetne vrućine ono su što me ovdje sada dočekalo. Na neki me način i ta promjena oduševila, jer je to samo znak kako je Bog ovaj naš svijet čudesno stvorio – na svakom koraku neko novo čudo!

Kad smo se u nedjelju, moji domaćini i ja, uputili u crkvu, sav sam se preplašio i ispitivao kako će ta sv. Misa ovdje izgledati.

No, taj je 'strah' ubrzo nestao, jer sam prisutnost Duha Svetoga osjetio već na vratima. Tišina i meditativni zvuci gitara i flaute ispunili su cijelu crkvu i ljude koji su čekali da slavlje započne. I dok su kroz crkvu prolazili svećenici i ministranti, s zajedničkom pjesmom započelo je i liturgijsko slavlje. Najviše me iznenadila angažiranost svakog pojedinca u slavlju Sv. Mise. Oni koji su čitali ili posluživali kod oltara, imali su svoju redovitu dužnost, ali u to su se slavlje uključili i svi ostali, svojom molitvom i radosnom pjesmom: svi su bili kao jedan! Možemo li mi ikada u našoj Župi ostvariti takvo zajedništvo? Možemo li se riješiti toga da neizmireni sa svojom braćom dolazimo pred lice Božje ili ćemo dalje raditi ono što niti samima nama ne odgovara?

Toliko smo slušali i o misijama, o misionarima, a sve je više očito da su nama jako potrebni misionari koji će nas vratiti našem izvornom vjerovanju. Liturgiju moramo približiti današnjem životu i ljudima novog tisućljeća! Danas se ne smijemo zatvarati u okvire prošlosti i odbacivati baš sve što nam se nudi. Jasno, moramo biti oprezni, ali ne smijemo biti ograničeni! Bog nas poziva da Ga slavimo na jednostavan način, da Mu svoje srce damo onako kako nam je najlakše. Samo tako i možemo osjetiti da smo dali sve od sebe, da smo se stvarno predali u Njegove ruke. Zašto mislimo da Boga trebamo slaviti samo po nekim običajima, po odijevanju, po tradiciji? Kad bismo Ga slavili cijelim svojim srcem, ništa nam više ne bi bilo toliko važno kao Bog, koji je razlog svakom našem nedjeljnom okupljanju.