Dragi prijatelji,
Nisam se nadala da ćete objaviti pismo koje sam vam uputila. Nisam očekivala da ću nekoga uvrijediti. Eto, moj Ivek me ukori da sam zaboravila svu ljubaznost i ljubav koju nam je darivala obitelj Domaćeg susjeda Jure. davno je to bilo. Moram ispraviti pogrešku. Dobro se sjećam kako je Jurina mama pekla odojka za moje radnike koji su zidali prvi dio kuće. Moja su je djeca doživljavala kao svoju baku. Već u rano predvečerje uzeli bi kanticu i išli kod Bake po mlijeko. Ona ih je uvijek radosno dočekivala s nekom vrstom kolača. Često je znala spremiti i za mene i Iveka. A susjed Jura je znao dugo pričati kako se nekada živjelo u Mlaki. Otvarao je Jura srce koje ga je često znalo zaboljeti. Volio je Mlačku i Hrvatsku zemlju. Sjećam se izblijedile Hrvatske zastave koja se za blagdane znala vijoriti na Jurinoj kući. Sačuvao ju je kroz desetljeća dok je bila zabranjena.

Prošle su mnoge godine. Jure i Bake nema više među živima. I dalje se naše zemlje dodiruju. Jurin sin htjede prodati oranicu poslije očeve smrti meni. Mogla se kupiti za malo novaca. Steglo me oko srca. Što bi pak susjed Jura rekao? Ne gledaj u susjedovu njivu preko svoje, rekao bi moj otac često, onako za sebe. Mi djeca smo to upamtili. Ove je jeseni Jurin sin lijepo izorao njivu, ostavio široku među između nas. Učinilo mi se da nas ta međa spaja, a ne razdvaja. Nije uzalud pak susjed Jura volio Mlačku i Hrvatsku zemlju.

p.s. Kako ste dobro dizajnirali novi grb Velike Mlake! Mogli bi ga mnogi uokviriti. Predlažem da ga trgovine obvezno imaju, jer se natječu koja će duže nedjeljom i blagdanom raditi. Trebali bi ga imati i oni koji u te dane idu kupovati.
Možda ne znaju poslovicu koja kaže: “Ako želiš postati siromašan, radi svaki dan i nedjeljom !”

Poštovano Uredništvo, cijenjeni čitatelji i prijatelji Barke.
Čitam Barku od njenog prvog broja. Ovih dana sam malo prelistavao sve brojeve i prisjećao se svih uspona i padova koje je imala. Od prvog (doduše amaterskog broja), ali uređenog s mladenačkim žarom i entuzijazmom, preko svih ostalih brojeva, naša župa mjesecima uživa u “plodovima rada ruku” naših mladih. Iz broja u broj, kako se iskustvo prikuplja sve više, kvaliteta i dizajn se poboljšavaju, a tada iznenađenje: Božićna Barka u boji! Koji nam divan dar Uredništvo daje za svoj prvi rođendan! I kako dalje idemo, svaki broj novi članci, nove naslovnice, ali bit lista ostaje isti. A tada drastična promjena dizajna u broju 21 i uvođenje listova u boji (odlična ideja!).

Dolazi nam Božić, dan kada slavimo rođenje Sina Božjega, ali u našem mjestu događa se i još jedna proslava rođenja. Naša Barka slavi dvije (!) godine svog postojanja! (zar je već toliko prošlo!?) Kako vlč. Mladen kaže u uvodniku prvog broja: “Naša Barka započinje svoju plovidbu! Želi nam svima pomoći da lakše plovimo u burama i olujama ovog svijeta i života i da u njoj nađemo ohrabrenje u teškim trenucima i krizama vjere”. Dvije godine redovito izlazi svaki mjesec i pomaže nam u teškim trenucima. A mi?! Kako joj uzvraćamo!?

Ako malo prolistamo stranice od prvog pa sve do ovog broja, vidjet cemo jedna te ista imena: članovi obitelji Maković, Ivan Brzović, Danijel Krilčić, Tanja Petrović, Tomislav Uroić – Štefanko, a kasnije se uključuju i Damir Novaković, sestre Vlahović i još neki povremeni pojedinci. A gdje su ostali?!

Istina, nije pravedno od mene da prozivam druge kada ni ja nisam ništa bolji, ali evo, ja sam učinio prvi korak i napisao sam ovo pismo. Izazov je sada na ostalima pa se nadam da će moj primjer slijediti i ostali te da ćemo do idućeg rođendana Barke imati i još poneko novo ime.

I za kraj pozdravljam Uredništvo Barke, a njoj želim sretan drugi rođendan, dug i uspješan rad te da i naša djeca dožive radost čitanja Barke.