Ovo je odgovor Domaćoj Dotepenki koja se obratila u rubrici Pisma čitatelja , Barka broj 24, studeni 2001. i Barka broj 25, prosinac 2001. godine. Nisam željela svoje pismo uputiti za božićni svečarski i jubilarni broj Barke jer je previše gorčine ostavio tekst iz broja 24. U broju 25, prosinac 2001. godine, ponovno je stiglo pismo urednicima s pokušajem ublažavanja onog što je rečeno. Poslužit ću se riječima onoga koji je Isusa osudio i rekao kada je stavljen natpis na križ: “Što napisah, napisah.”

Domaća Dotepenka (tako stoji u potpisu pisma) pita sebe tko su Mlačani, a “polovicu života je provela tu”. Sada ja pitam, a gdje tu? U Velikoj Mlaki? Ima li problema sa zemljopisom ili identitom ili s jednim i drugim? Možda su Mlačani bića s još neistraženog prostora na Zemlji ili svemiru?

“Prvi put što se Velika Mlaka spominje, jest godine 1326., i tad se zove jednostavno Mlaka, to onom zgodom, kad je Nikola sin Nikole sina Petra iz Mlake, plemić turopoljski (nobis de Campo Zagrabiensi) sa bratom svojim Jurjem te Bartolom i Valentinom sinovima Ivana svog strica, dao posjede u Petrovcu pod Medvedgradom kanoniku Dionizu.” (stranica 400) Dao, ne prodao i to ne zemlju u Velikoj Mlaki nego pod Medvedgradom! Nikola, plemić turopoljski nije prvi Mlačanin; Velika Mlaka i ljudi u njoj egzistirali su i prije ovog službenog zapisa.

Škola je za svoj dan odabrala drugi datum iz njima poznatih razloga, a prečasni msgr Ladislav Loina, bivši dekan Odranskog dekanata, sugerirao je Mlačanima da blagdan Svete Barbare bude blagdan župe nevezan uz druga događanja.

Crkva je, kaže Domaća Dotepenka, postala tijesna. Kome? Njoj, jer svoju crkvu Mlačani vole i svjedoče o njoj od 16. stoljeća. Uz tu crkvu vezani su i prije dolaska Domaće Dotepenke. Stvarali su Mlačani i gradili i školu i ceste, ispisali riječi Mlačke himne, s ponosom 95 godina njeguju vatrogasno društvo, 20 godina kulturno – umjetničko društvo koje je naslijedilo Seljačku slogu i tamburašku skupinu, 30 godina Društvo žena, nogometni klub, imaju svoju zastavu i grb. Sve to i još mnogo više stvorili su MLAČANI – ljudi koji žive na ovom prostoru. I nikad nisu bili u dvojbi čiji su, kome i kamo pripadaju. Njihova povijest zapisana je i arhivirana i u arhivu Vatikana! Pa kada Domaća Dotepenka kaže da su “Domaći Mlačani RASTEPENCI” jer su prodali svoju zemlju ljudima koji su željeli domove staviti baš u ovom kraju, e onda je potrebno ovakovo reagiranje.

Mlačke porodice imaju svoje korijene i razvijeno obiteljsko stablo i znaju ih. Nove obitelji tek stvaraju svoje korijene i jačaju stablo. Da bi stablo bilo razgranato treba ga oploditi djecom. Bogu hvala što ih ima! Domaća Dotepenka likuje “što u školi od četrdeset učenika samo jedan ima baku i djeda u Velikoj Mlaki rođene.” I opet konstatacije da bi omalovažila ljude rođene u Mlaki. Prirodno je i sasvim normalno da pojedine porodice nestaju i da se stvaraju nove. O tome kaže E. Laszowski u Povijesti Turopolja , strana 400, redak 12 – citat: “Godine 1445. javlja se u Velikoj Mlaki porodica Kuvenčić, Bedovlić, Zrinščak…” ili str. 401, redak 3 – citat: “U popisu plemićkih kuća Turopolja od g. 1600. nailazimo opet na neke nove porodice plemićke.”

Mogu ja još nabrajati i abecednim i bilo kojim drugim redom, mogu uputiti Domaću Dotepenku gdje može naučiti malo povijesti Velike Mlake, a mogu joj i osobno ispričati ono što znam, što mi je jedna moja baka rođena u Velikoj Mlaki, i druga rođena u Odri, ostavila u naslijeđe.