Nakon prve posjete, mnogoljudnoj obitelji Jaić iz Vrbovca 24. 11. 2001., utvrdismo da bi druga bila 22. 12. 2001., subotu uoči samoga Božića, kako bismo im ga učinili što radosnijim.

Ali početak sakupljanja pomoći bio je kao borba sa vjetrenjačama. Obratili smo se nekolicini naših firmi – odziv nikakav. Obišli dio obrtnika za pomoć u novcu, vrlo skromno, ali ipak nešto. Ali je onda krenulo, pa danas vozimo kombi čiji je pod prekriven kutijama darova ne samo članova Molitvene zajednice nego i drugih župljana. Tako je bilo i prvi puta. Vozimo jedan trosjed, tri vreće odjeće, brašna, ulja, riže, tijesta, jedan pršut, kutiju proizvoda MI Kurilovčan. Točno i ne znamo što vozimo jer su kutije zatvorene. Znamo da su u njima sabrane lijepe želje, dobrota i ljubav svih koji su se odazvali. Posebno se radujemo što smo dobili dva pakiranja čokolade dužine 60 centimetara. Kako li će one lijepo stajati ispod božićne jelke!

A dan je vedar, sunčan, prozračan... Prava zimska idila. Naš vozač i vlasnik kombija Ivica i ja smo radosni. U povratku će radost biti uvećana radošću Jaićevih. Do Vrbovca prolazimo lijepim i živopisnim pejzažem naše Domovine... Božićne jelke se prodaju na više mjesta. Ljudi su u pokretu. Hodaju, kupuju, nose, voze... Sve je užurbano! Mi ne žurimo. Stići ćemo u zakazano vrijeme, a možda i nešto ranije.

Ubrzo stižemo... Dvorišna vrata su otvorena, kuća miruje. Gdje su Jaići? Izlazi gospođa Ljerka. Ne poznajemo se jer su prošli put bile kćerke Ivana i Jelena, studentice. Pozdravljamo se. Kažem: “Pa vi ste još mladi, a imate tako velike djece!” Ali istovremeno zapažam umor i bljedilo njenih obraza. A i sama mi to ubrzo potvrđuje rečenicom kako je neprestano dežurna. Izlazi i sjemeništarac, sin Ivan. On odmah pomaže nositi vreće kutije... Sve slažemo u hodnik, a oni će kasnije razvrstavati. Sa trosjedom ide malo teže, ali je Ivica spretan i jak, a i mi pomažemo pa ga spuštamo u garažu do daljnjeg rasporeda.

“Suprug je”, kaže gospođa Ljerka, “odvezao djecu na sanjkanje.” Studentice su u Zagrebu. Uručujemo ono malo kuna što smo sabrali. U ovoj kući su od nedavna. Okolina ih baš i nije sjajno prihvatila. Kaže: “Vi ne možete ni zamisliti koliko nam to znači što nam dolazite!” Razumijemo, treba im ne samo materijalna, nego i moralna podrška. Pitamo je li kuća njihova. Jest, ali još imaju duga, a nije ni dovršena. Primjećujemo da se gospođa usteže govoriti o teškoćama, ali onda ipak kaže da ponekad misli – kako dalje!? Socijalna pomoć je smanjena, a tu je šesnaest osoba. Stroj za pranje rublja je tri puta dnevno u pogonu. Već se boji do kada će izdržati. Djevojkama u gradu je posebno teško, jer im često ne mogu osigurati novac, a kreću se u društvu onih koji imaju. Pričamo o djeci kako je uistinu Božja milost da su svi zdravi, a opet različitih darova i karaktera. To nam potvrđuje iznoseći primjer kćerke Ane – Marije, koja ima izraziti smisao za humor.

Ona je u trećem razredu srednje škole za primalje i svuda u školi i na praksi – svi je vole. Na sve odgovara smijehom. Kad je kod kuće, sve zabavlja. A i inače ima raznih smiješnih zgoda. Ona se sama ponekad zabuni, pa koje dijete nazove drugim imenom, a njima je to razlog za pravi smijeh. Svatko je svoja ličnost!

Dolazi suprug Ivan. Srdačno nas pozdravlja. Objašnjava kako je djecu morao odvesti na sanjkanje. “U kući s njima jednostavno ne možeš izdržati! Stalno biti s njima, veliki je psihički napor.” Razgovaramo i odmah zapažamo da je Ivan čovjek molitve i da je tu izvor brojnoj obitelji. Živo biće je najveća vrijednost!

I dok tako pričamo, osjetim lagane dječje korake iza leđa. Vidim dječačića od kojih 8 godina. “Kako se ti zoveš?” “Nikola!” On je u kutijama pronašao igračke i nosi ih u sobu...

Vidimo da se kazaljke sata primiču brojci 1. Izmjenjujemo čestitke za sretan Božić i Novu godinu 2002. Opraštamo se najavljujući vjerojatni dolazak uoči Uskrsa. Ako Bog dâ!

Vraćamo se. Naš kombi je prazan, ali su naša srca prepuna! U lijepom raspoloženju pričamo viceve oca De Grandisa. Vjerujemo da smo zajedno sa onima koji su pomogli napuniti kombi učinili barem nešto za neke od malenih našega Spasitelja i Otkupitelja, brata i prijatelja, Isusa Krista – koji dolazi! I zvone nam riječi gospođe Ljerke: “Sve pozdravite i svakome zahvalite za svaki dar, uz najljepše želje za Božić i Novu godinu 2002.”