Molitva hvale i zahvale, koju svećenik, po uzoru na Krista, govori u euharistijskom slavlju nad kruhom i vinom, te tako posvećuje darove i slavi spomen muke i uskrsnuća Kristova. Najvažniji dio euharistije jest zahvalna molitva, kojom se svećenik obraća Ocu, jer nas je On u Kristovoj smrti i uskrsnuću oslobodio ropstva grijeha i u miru sabrao oko svoga stola. Sve do liturgijske reforme, rimsko je bogoslužje poznavalo samo jednu euharistijsku molitvu, u kojoj je sve, osim predslovlja, bilo nepromjenljivo, pa se zato i zvala kanon (=čvrsto pravilo). Reforma je uvela još tri euharistijske molitve po izboru; zatim postoje euharistijske molitve za misu s djecom, a i druge. Ove različite euharistijske molitve imaju isto ustrojstvo: predslovlje s uvodnim dijalogom i Svet, prijelaz (“postsanctus”) i pretvorbenu epiklezu, izvještaj ustanove s aklamacijom zajednice, spomen na Kristovu žrtvu (anamneza), epiklezu nad zajednicom, zagovore (molitve) za žive i mrtve i završnu doksologiju.

Da bi naglasio razliku (1 Kor 11, 29) između Tijela Gospodinova i obične hrane, vjernik se barem sat prije svete pričesti odriče jela i pića, osim vode i lijekova. Stari i bolesni i osoblje koje ih poslužuje oslobođeni su euharistijskog posta. Svećenik koji istoga dana dva ili tri puta slavi euharistiju može uzeti nešto hrane prije drugog ili trećeg slavlja, iako između tih slavlja nije prošlo vrijeme od jednog sata.