Luigi i Marija živjeli su uzornim životom bračne čistoće te su priznavali da se za to hoće disciplina, vjernost, molitva, vjernost, česta i redovita sv. Ispovijed i pričest, svladavanje protiv svih vrsta napasti. Luigi je bio progonjen od fašističkog režima, ali to je samo značilo još veći rast u vjeri i pouzdanju. U njihovoj kući vladalo je zdravo ozračje kršćanske vedrine i blizine te su provodili sasvim običan i normalan život, ali srca trajno vezanih uz Boga. Kuća im je bila škola čitanja i razmatranja Evanđelja, Ispovijesti i drugih djela sv. Augustina, knjižice Nasljeduj Krista, Filoteje sv. Franje Saleškog, čitali su se i mnogi životopisi svetaca osobito Sv. Franje Asiškog, sv. Terezije od Djeteta Isusa, bl. Kolumba Marmiona i dr., vodili su ih uzastopno dva svećenika kao kućni i osobni duhovnici. Za Luigia i Mariju je zapisano da su bili svjesni, vjerni i hrabri u Božjoj Providnosti i u svojoj međusobnoj ljubavi, nikada se nisu dali smesti poteškoćama koje im je sotona stavljao na put, i milošću Božjom, crpljenom iz sakramenta ženidbe, nisu nikada poklekli. Kad je nakon 50 godina kršćanskog braka Marija ostala udovica, nastavila je sama istim ritmom života i kreposti kao i kad su bili zajedno. Možda će nam se činiti da u svemu ovome nema ništa neobično za katolički brak. Ipak, sve se događalo u srcu i u čvrstoj povezanosti s Bogom.