Prvo spominjanje sv. Davida nalazimo u rukopisima Kambrijskog godišnjaka iz X. stoljeća. Tamo piše da je rođen u selu Henvynyw [ henviniu ] u Cardiganshireu. Oko 550. godine je velikim zalaganjem na koncilu u Cardiganshireu zaslužio biti postavljen za biskupa Menevije, kraja u kojem je rođen. Umro je 601.g., a svetim ga je 1120.g. proglasio papa Kalisto II.

Ostatak priče o sv. Davidu prilično je nerealan. Prvu i najpouzdaniju biografiju sv. Davida napisao je Rhygyfarch (lat. Ricemarchus) krajem XI. stoljeća, a svi ostali biografi sv. Davida služili su se njome kao podlogom za svoju, nadopunjujući je upitno istinitim događajima.

Davidov otac bio je menevijski kralj Sant, a majka kraljica Nona, koja je bila časna sestra, ali je Sant oskvrnuo njezinu svetost. Trideset godina prije Davidova rođenja, anđeo je svetom Patriku najavio rođenje velškoga zaštitnika. David se tako rodio u Meneviji, oko 454.g.

Monasi su Davida, također pod utjecajem napasti, htjeli otrovati, ali ih je u tome preduhitrio sv. Scuthyn, koji je jedne noći na leđima morskog čudovišta došao iz Irske, blagoslovio otrovani kruh, te ga je David bez ikakvih posljedica pojeo.

Zatim je krenuo u Jeruzalem, gdje ga je patrijarh postavio za menevijskoga biskupa. Sv. Dubric i sv. Danijel su ga teško, ali ipak, nagovorili da im se pridruži na koncilu protiv pelagijanizma. Na putu do mjesta koncila oživio je sina jedne udovice, a na koncilu je propovijedao s jednog malog brežuljka koji je čudesno pod njime rasao, kako bi ga svi mogli čuti. Bio je vrlo rječit te je posramio heretike i pomiješao im mišljenja.

Svetog Dubrica zamijenio je na mjestu caerleonskog nadbiskupa, te je u Caerleonu sazvao još jedan antipelagijanistički koncil, kojeg je nazvao “Sloboda”, a odredbe s tog koncila potvrdio je i sam papa. Dopuštenjem kralja Artura sjedište nadbiskupije preselio je u svoju rodnu Meneviju, odakle je britanskom crkvom vladao još mnoge godine velikom svetošću i mudrošću. Umro je u dubokoj starosti, sa 147 godina, na dan koji je tjedan dana ranije sam predvidio.

Nemoguće je otkriti koliko je toga, i je li uopće išta od ovog istina. Nešto je sigurno bilo izmišljeno iz kontroverznih namjera; 12 samostana, napasti od žena, pokušaj otrovanja, sve to sugerira na imitaciju života sv. Benedikta; nevjerojatnije legende (putovanje na leđima morskog čudovišta) čest su motiv u opisivanju života svetaca u Kelta.

Sveti David zaštitnik je Walesa. Obično ga se prikazuje kako stoji na malenom brežuljku sa golubom na ramenu.
Prvog ožujka, na njegov dan, Velšani nose poriluk u znak sjećanja na bitku protiv Saksonaca, u kojoj su, po Davidovu prijedlogu, u svojim kapama nosili poriluk kako bi ih on razlikovao od neprijatelja, te kako bi im pomogao da pobijede. Poriluk je, dakle, simbol Walesa.