“Vjera u Boga i Hrvatska sloga…”
To je citat kojega mnogi od nas često izgovaraju, citat koji određuje našu nacionalnu pripadnost jednom, Hrvatskom narodu... Ali, je li dovoljno samo to ponavljati ili bi trebali raditi i nešto više od pričanja?! Moje riječi ne mogu biti riječi neke prevelike mudrosti, jer sam ja tek u proljeću svojega života, ali mogu reći ono što sam do sada upoznao... ono što u svojem srcu nosim...
Teško mi je vidjeti podijeljenost u ovom našem narodu, jer ona očito ipak postoji gdje god mi bili...

I ovdje, ali i u stranom svijetu Hrvati se dijele prema svojem regionalnom podrijetlu i osnivaju čak različite klubove, dijele se na Dalmatince, Zagorce, Slavonce... Kao da Hrvati u svijetu više ne postoje... Jako su me pogodile i podjele u samoj našoj Velikoj Mlaki, ali prema zamolbi našeg župnika, radije neću o tome pisati... Želim one tužne članke staviti iza nas... Svejedno, mi smo pozvani da svoje riječi provedemo u djelo – da svoju vjeru živimo u slozi sa svojom braćom i sestrama, jer s njima dijelimo ono najviše: svoju domovinu… Kad ćemo konačno shvatiti?! Ma, ponekad mislim da se ne isplati govoriti, jer kao da ne želimo shvatiti. I, svugdje je u svijetu ista priča. Naši se ljudi ne žele držati zajedno kao što to rade drugi (Židovi, Kinezi, Irci...), jer se i u Domovini, ali i u svijetu svatko drži samo sebe, svatko misli samo na sebe...

Možda sam ja samo previše ogorčen, jer znam da možemo bolje! Trebali bi početi od svojeg doma, od ovog mjesta u kojem su i te podjele jako očite. Počnimo gledati svoje susjede kao svoju braću, jer smo svi mi jedno! Među nama ne bi smjele postojati nikakve razlike, nikakve podjele! I, tko smo mi da sudimo jedni druge?! O tome valjda isto nikada nije dosta pisati... Jel` sad već filozofiram?!