U službi riječi za vrijeme mise sluša se kao glavna točka uvijek odlomak iz jednog od četiri evanđelja. Đakon ili svećenik ide s evanđelistarom u svečanom ophodu, uz tamjan i svijeće, na mjesto naviještanja, ambon. Za to vrijeme pjeva se aleluja ili umjesto toga, u korizmi i bogoslužju za pokojne, drugi karakterističan poklik Kristu. Sudionici bogoslužja ustaju i prilikom navještanja znamenuju se trostrukim križem (na čelu, usnama i prsima). Na kraju navještaja đakon (svećenik) podiže knjigu i ljubi je; pritom se može aleluja još jednom ponoviti.

Hvalospjev svjetlu uskrsne svijeće u odsjaju koje će se odvijati vazmeno bdjenje. Slijedi nakon što je đakon svečano unio uskrsno svjetlo u crkvu, a sabrani vjernici zapalili na njemu svoje svijeće. Pozivajući na radost nebo, zemlju i okupljenu zajednicu, đakon naviješta otajstvo vazmene noći: pravi se Jaganjac ubija, njegovom se krvlju posvećuju pragovi vjernika, a puk spašava od smrti: propasti... To se zatim pojašnjava peterostrukim “Ovo je noć...” i peterostrukim “O...” te zaključuje prošnjom da svijeća “neoslabljena ostane” dok ne dođe Danica – Krist, “koja ne zna zalaza”.

Naziv za treću nedjelju u došašću, preuzet iz latinske ulazne pjesme (hrv. Radujte se..!). Sukladno četvrtoj korizmenoj nedjelji ima oznaku radosti, a izrazi su toga: ukrašavanje oltara cvijećem, sviranje orgulja i ružičasta boja parmenata.