Posljednji korizmeni dan, Cvjetnica, rascvjetao se u Veliki ili Sveti tjedan. Otvorili smo tekstove, čitali ih i slušali berući iz njih najljepše biblijsko cvijeće. Čovjek zbog svoje ograničenosti, neznanja, malenosti i nemoći ima potrebu da bude zaštićen, zaštićen po jačemu. Od Onoga koji može i zna pomoći čovjeku. Vjerujući u moćnost Boga, nije mu teško poniziti se pred Njim i priznati svoju nemoć, sklopljenim rukama moliti za potrebno.

Ima jedno svjetlo, neugaslo, sjajno i sjajnije od svih svjetala svijeta i svemira.
Svjetlo koje nikada ne trne i kome čovjek uvijek svraća da bi se ugrijao u njegovu korijenu i vidio kroz njegovu sjajnost.
Uskrsno svjetlo koje nije utrnjeno ni kroz put Kalvarije ni Raspeća na križu.
Dok razmišljamo o sjedinjenju i radosti Uskrsa, pročitajte naglas ovu kratku priču o svijeći i njenom svjetlu. Pročitajte je ponovno i ponovno i još… i vidjet ćete da svijetli sjajem neugaslim.

Blagoslovljen Vam bio Uskrs, ovaj i svaki Vaš budući!

Živjela jednom jedna svijeća. Bila je to zaista posebna svijeća. Plamtjela je takvim sjajem kakvim nikada prije nijedna druga svijeća nije plamtjela.
Mnogi su primjećivali njezin poseban sjaj. Zbog toga su često dolazili do nje, ostajali u njezinom sjaju, grijali se njezinim plamenom, a nakon toga odlazili vedriji svojim poslovima.
Jednog dana mrak je vidio da toj svijeći dolazi puno ljudi. Zbog toga je u njegovu srcu počela rasti ljubomora na svijeću. Mrak je bio u njezinom sjaju rastjeran, a njena svaka iskrica tjerala ga je još dalje. Svijeća je posebno voljela bacati oko sebe te iskrice, a one su veselo pucketale.
Nakon nekog vremena snažno zaželje ugasiti svijeću. Sam sebi reče: “Mogu ja to! Ona se pravi važna, ali brzo ću je srediti!”

Tako je napadne jednog dana, ali joj ništa nije mogao učiniti. Odlučio je ponovno navaliti na nju s još većom snagom, ali opet nije uspio. Što je više pokušavao, sve je više uviđao svoju nemoć, pa je zbog toga bio sve više bijesan na svijeću. Budući da svijeću nije mogao ugasiti sam, odluči o svijeći drugima ispričati mnoge laži. Tako je govorio da se svijeća pravi važna, da nikoga ne voli, da je ružna i puno drugih lažnih priča. Neki od onih koji su ga slušali povjerovaše mu. A kad mu povjerovaše odluči ih zamoliti za pomoć da zajedno ugase svijeću.
Vjetar se rado odazva, jer je već povjerovao u mrakove laži. Na njegov nagovor vjetar počne puhati. Najprije je mislio: “Lako ću ja to!” Počeo je puhati lagano, a zatim sve jače i jače. Unatoč svim nastojanjima ipak nije uspio ugasiti svijeću.
Mrak zatim pozva kišu. No ni njoj, unatoč brojnim nastojanjima i upornim pokušavanjima ne pođe za rukom ugasiti svijeću.
Na kraju pozva oluju. Upozori je da se svijeća ne da lako ugasiti, te da mora svom silinom navaliti na njezin nepodnošljiv sjaj. Oluja ga posluša i uspije ugasiti svijeću.
Ljudi su prolazili pored ugašene svijeće i pitali se što se to dogodilo sa svijećom da više ne gori. neki su bili tužni zbog toga, dok su drugi ostali ravnodušni. Ipak joj nitko nije prišao da je pita što joj se dogodilo.
Jednog dana onuda je prolazio neki dobar čovjek. Kad je vidio da svijeća više ne gori, priđe joj i upita je: “Što ti se dogodilo, svijećo? Tako je sve tužno bez tvoga sjaja.”

Ona mu s tugom sve ispriča, a čovjek je opet upita: “Želiš li ponovno gorjeti?” Svijeća mu odgovori: “Oh, da, samo kad gorim živim i jedino sam tada sretna!”
Dobri čovjek uze svoju vatru i zapali svijeću. Ona zasja novim, još ljepšim, sjajem. Zatim je postavi na vidljivo mjesto i stavi joj zaštitu protiv vjetra, kiše i oluje.
Mrak, kada vidje da svijeća ponovno gori, još jače se razljuti. Sam nije mogao ugasiti svijeću, a nitko više nije vjerovao u njegove priče. Čak su vjetar, kiša i oluja bili žalosni što su se dali zavesti od mraka. Zato su se došli ispričati svijeći, moleći je da im oprosti jer su pogrešno postupili.