Članovima uredničkog vijeća i župniku vlč.Mladenu zahvaljujem na povjerenju iskazanom u zamolbi da kroz nekoliko brojeva župnog lista “Barka” prikažem naše prelijepo ovozemno bivalište koje ljudi u davnini prozvaše Velika Mlaka. Ovaj će opis biti duhovna ekskurzija u povijesno pamćenje doskora minulog stoljeća. Ja bih ovaj razgovor s vama počeo promišljajući ovako: Kada u lonac ispunjen zemljom utisnemo sjemeno zrnce, uz odgovarajuće klima – uvjete niknuti će posađena vrsta biljke. Iz zrnca cvijeta izniknuti će odabrani cvijet kojim se redovito ukrašava ambijent, uljepšava svečanost životnoga dogođaja ili nekakva druga prigoda.

Kao što posredstvom čovjeka izraste biljka, tako kod nastanka čovjeka očituje se posrednička, stvarateljska moć Božja. Zato je najljepši i najraskošniji cvijet cijeloga svemira čovjek, Božji miljenik. Dok kod prvoga, o mjestu, vremenu i ostalim uvjetima stvaranja djeluje čovjek, kod njegova nastanka samo je Bogu sve znano. Bog Stvoritelj bira posrednike – roditelje, vrijeme, zemlju, boju kože, vjeru, sve. Mojega udjela nema.

Spoznaja vjere prema tananom mi prisjećaju počinje oko polovice prošlog stoljeća. U pameti su mi registrirani nedjeljni odlasci na Svetu Misu u Odru, za župnikovanja vlč. Josipa Petrasa. Baš kao što i sada vjernice majke vode svoju djecu u crkvu za ruku tako su sa mnom i mojim vršnjacima davno činile naše majke. U Odru smo pješačili poput “romara”. Po njegovoj smrti do postavljenja vlč. Ladislava Loine, župom Odra upravljao je vlč. Josip Majsec, župnik župe Jakuševec.

Meni i vršnjacima koji su od roditelja baštinili život po nauku Isusa Krista, klijanje i rast vjere poticao je i hranio od jeseni 1952.g. vlč.Ladislav. Mnoge žrtve iz onog "olovnog vremena" koje je kao župnik u Ščitarjevu i Odri podnio za svetu vjeru, a što sam već opisivao u ranijim brojevima Barke, sigurno će mu osigurati vječnu radost u nebu, blizinu nebeskog blaženika kardinala Alojzija Stepinca i subraće mu po patnji u poratnoj “krvavoj kupelji” blagopokojnih kardinala Franje Šepera i Kuharića.