Treću posjetu, od strane naše molitvene zajednice obitelji Jaić, obavili smo u subotu, 23. ožujka 2002. godine. Planirali smo izbjeći Veliki tjedan, pa je ova subota ispala najpovoljnija.

I sada smo dobili prilog od župnog Caritasa, Mesne industrije Kurilovčan, članova Molitvene zajednice i pojedinaca iz Župe. Bio je tu još jedan tepih, hrane u kutijama i odjeće u vrećicama, a i nešto novca. U cjelini je sve ipak izgledalo skromnije nego pred Božić. Ivica i ja smo zbog toga bili pomalo tužni, ali – učinili smo ono što je u ovom času bilo moguće, vjerujući da ćemo male Jaiće i ovako obradovati, pogotovo jer vozimo šest školskih torbi i lijepih igračaka.

Čekaju nas otvorena vrata dvorišta... Izlazi gospođa Ljerka. Po starom običaju kutije s hranom i odjećom slažemo u vanjski hodnik. Videći školske torbe gospođa kaže da je upravo razmišljala kako ih kupiti. Sjedamo na “čašicu razgovora” uz čaše soka. Dok iz pokrajnje sobe dopiru zvuci dječjih glasova, pitamo kako su. Gospođa nam govori da su dvije najstarije kćerke u Zagrebu. Uzele su podstanarsku sobu. Jedna radi kao konobarica, a i druga traži posao... Žele raditi i studirati, što je vrlo teško, ali im je sada jedina mogućnost. Bilo bi doista predivno kada bi naša prijava na “natječaj Lura grupe” urodila nekim plodom. Pitamo što im najviše treba. Hrana i novac! Osnovne potrebe u odjeći za sada su zadovoljene. Tatu Ivana nismo vidjeli. On je nekim poslom na tržnici. Velika obitelj, velika briga!

A tada gospođa pozove djecu iz pokrajnje sobe, gdje je s njima bila starija sestra, i onaj žamor dječjih glasova koji smo nejasno čuli, preseli se k nama. Dođe s njima i njihovo zadirkivanje, bockanje, šale i smijeh. Imaju oni svoje razgovore, nadmudrivanja, nadimke. Petra zovu žirafa , a netko drugi je žabac . Starija sestra ih opominje, a nas dvojica imamo ozbiljne teškoće sa svim tim imenima. Svi su uredni, veseli. Pitam Petra ima li posljedica od udarca automobila. Kaže da nema, jedino je ostao – bez bicikla. U školi je – kažu – dobro. Netko ima učitelja, netko učiteljicu. Jedna učiteljica se zove Šparavec. Pitam da li “špara” na ocjenama. Kaže da ne – u redu je! Zapažamo zanimljivost: Petar ide u peti razred, a viši je od Davida koji ide u šesti. Predlažemo mu da malo pričeka Davida! Odjednom mi se netko od manjih nađe na koljenima... Žele nas dodirnuti... Potreba za igrom viri im iz očiju... Pitam imaju li kakav glazbeni instrument. U tom društvu ima raznih talenata pa i za glazbu, pjesmu – nemaju. Idu li na strane jezike i druge vannastavne aktivnosti? Ne – to se posebno plaća. Oni su, dakle, zakinuti već na početku. Što najviše igraju? Nogomet...

I u svem tom žamoru, razgovoru i smijehu zapažam da se lice gospođe Ljerke dolaskom djece preobrazilo. Zabljesnuo ga je poseban sjaj. Djeca su njena radost i njen ponos! Ona je žrtvovala svoju dokolicu, izlaske i zadovoljstva. Ona se kroz majčinstvo ostvarila kao ljudsko biće, ali je preuzela veliku brigu, veliki teret i veliku odgovornost.

Osjećamo da nam je vrijeme isteklo. Dečki bi nas (njih je devet – iako ima i malih) mogli pozvati na nogomet. Ivica bi to vjerojatno i prihvatio, ali za moje godine, bilo bi previše... Sa svima se pozdravljamo. Sa nekima i više puta. Gospođa Ljerka se neprestano zahvaljuje na svakom prilogu u bilo kojem obliku želeći svima sretan i blagoslovljen Uskrs.